Ljudi i dogadjaji - datum: 2011-12-25IN MEMORIAMUmrla Bjelopoljka Olga LukovićOlga Luković prije tri mjeseca preselila se na onaj svijet u 70 godini života. Svojim djelom ostavila je dubok trag, ne samo u svojoj porodici, već i kao uvažavani i voljeni prosvjetni radnik. Olga je rođena u Bijelom Polju, u porodici Tošković. Nakon osnovne škole u svom rodnom gradu, završila je Srednju fiskulturnu školu u Sarajevu i stekavši zvanje nastavnika fizičkog vaspitanja. Zaposlila se prvo u Prijepolju, u Osnovnoj školi „Vladimir Perić – Valter”, gdje je provela pola radnog vijeka. Tu je i dobila prestižnu prosvjetnu nagradu. Veliki broj generacija naučila je bavljenju fizičkim aktivnostima i prvim sportskim koracima. Vidjevši je Ljubo Stefanović, koji je bio u bjelopoljskoj delegaciji u posjeti Prijepolju, u filsukulturnoj sali, prisustvujući času, kazao je saradnicima: „Moramo da je dovedemo u Bijelo Polje”.
Brzo se to i ostvarilo. Olga je prvo primljena u Osnovnu školu „Risto Ratković”, a nakon otvaranja škole „Marko Miljanov” počela je u njoj da radi i tu ostala do penzionisanja, gdje joj je direktor bio upravo Ljubo Stefanović. Na poslednjem ispraćaju u Rasovu on se od Olge oprostio riječima:
– Riječ je o pedagogu koji je stvarao našu školu i koja je po njoj bila prepoznatljiva. Polovina je Olginih bilo zasluga što smo dobili najveće državno školsko priznanje Oktoih – kazao je Stefanović.
Dok je radila kao nastavnik vodila je skoro sve sportske aktivnosti, prije svega folklor i ritmiku. Bila je omiljena u kolektivu, a đaci su imali samo lijepe riječi o svojoj nastavnici, koju su prihvatali skoro kao najvoljenijeg.
Djeci je bila i roditelj, i drug, i pedagog. Otišao je iz kolektiva jedan omiljeni radnik, od kojeg smo i mi kolege imali šta da naučimo. Zato je takvih prosvjetnih radnika, starog kova malo kod nas. Zato ćemo je se uvijek sa pijetetom i poštovanjem sjećati – kažu Olgine nekadašnje kolege.
Tomislav Luković za svoju snahu kaže da je pamti još kao djevočurka, dok je davnih pedesetih godina prošlog vijeka, na bjelopoljskom stadionu, skakala s motkom.
– Pamtim je i kao učesnika sletova i drugih sportskih događaja. Pamtim je i iz fiskulturnog doma, gdje je preskakala kozlić, vješala se o karike. Kad smo maštali o srećnoj i bezbrižnoj budućnosti. Nijesam ni sanjao da će jednog dana nju i mog brata Vasilija u Fiskulturnoj školi u Sarajevu zbližiti ljubav. Srećni smo zbog toga. Pamti te porodica, pamte te generacije učenika. Sa velikim poštovanjem. Sanjaj o svojoj porodici. O sportu – kazao je Luković.
Nikola Luković o svojoj strini Olgi kaže da sjećanja na nju nikada neće izblijediti u mislima svih kojima je ona dala svoje srce i svoju ljubav. Ostali smo bez člana porodice, vrijednog prosvjetnog radnika i velikog pregaoca na polju folklora i fizičke kulture mladih – kazao je Luković.
Ovo je samo kratko podsjećanje na Olgu Luković, koja je ostavila pečat u bjelopoljskoj prosvjeti. I ne samo u prosvjeti, već čitavom bjelopoljskom kraju.
M.Novović
)){kind=small}
