Nebojša Medojević, lider PzP-a:
Teško da se može naći plastičniji primjer nepoštenih, nelegalnih i nelegitimnih dugova od ovih koje Vlada planira da preuzme od vlasnika KAP-a.
Regioni - datum: 2012-07-02ĐACI IZ ROŽAJSKOG SELA CRNČA SVAKODNEVNO PRELAZE DRŽAVNU GRANICU Žive u Crnoj Gori, a nastavu pohađaju u Srbiji ROŽAJE – Selo Crnča, od centra Rožaja udaljeno oko 20 kilometara, smješteno je na granici sa opštinom Tutin i po mnogo čemu je specifično. Ta se specifičnost u vrijeme postojanja eks-Jugoslavije ogledala u činjenici da njegovi žitelji, pa čak ni lokalna vlast, nijesu mogli s pravom da tvrde da li ovo selo pripada Crnoj Gori ili Srbiji. Iako Crnča formalno pripada teritoriji opštine Rožaje, to pitanje ni danas nije do kraja razjašnjeno, jer učenici iz tog sela, kao i decenijama prije, pohađaju četvorogodišnju nastavu u susjednom selu Bovanj, koje se nalazi na teritoriji opštine Tutin. Ni ta činjenica ne bi bila čudna da nastava u osnovnoj školi u Bovnju (po srbijanskom programu) nije organizovana samo za četiri đaka prvaka iz Crnče.
–Mještani Bovanja masovno su se odselili, pa trenutno nijedan đak iz tog sela ne pohađa nastavu u seoskoj školi, koja je bila čak i zatvorena. Međutim, na naše insistiranje, ministar prosvjete Srbije, Žarko Obradović je bez ikakvih probema pristao da se škola ponovo otvori 2004. godine. Učitelj svakodnevno dolazi iz Tutina. Djeca imaju u programu i izučavanje engleskog jezika, a učitelj vjeronauke ih posjećuje jednom mjesečno – kažu mještani Crnče.
Oni ističu da im je najvažnije da se djeca obrazuju.
–Najbliža škola je u mjesnoj zajednici Bać, koja je udaljena oko šest kilometara i u njoj nastavu pohađaju djeca od petog razreda. Nastava za njih je organizovana u prijepodnevnoj smjeni. Osnovci nastavu pohađaju u drugoj smjeni, ali prevoz do Baća za našu djecu nije organizovan. Imamo i školu u Malindubravi, koja je udaljena oko tri kilometra, ali se do nje dolazi pješačkim putem kroz gustu šumu, pa ne možemo da prihvatimo da tako mala djeca sama putuju i preživljavaju strahove. S obzirom na surove zime, to rješenje je praktično neizvodljivo. Do tog sela se može doći i automobilima, ali u tom slučaju do tamo treba preći oko 11 kilometara, pa bi nam bilo neisplativo da svakodnevno saobraćamo tom dionicom. Jedino, najbolje i najbezbjednije rješenje je škola u Bovanju, koja je od našeg sela udaljena između 500 i 800 metara – kaže mještanin Crnče Muhamed Plunac.
On tvrdi da su se za pomoć obraćali i crnogorskom resornom ministarstvu.
– Crnogorsko ministarstvo nije moglo da obezbijedi kombi prevoz za naše mališane, a srbijansko je obezbijedilo i školu i učitelje, a osim toga imaju obezbijeđene i besplatne udžbenike do četvrtog razreda. Djeca tamo uče srpski jezik, a ovamo crnogorski, ali to je isto, bitno je da stiču znanje i da se umno razvijaju – rekao je Plunc.
Pedagog Esad Plunac smatra da u pedagoškom smislu slučaj prvaka iz Crnče, može da ima posledice u smislu pravilnog formiranja pojmova i saznanja jer djeca od samog početka nemaju kontinuitet vaspitno-obrazovnog procesa.
–Pravi se veliki diskontinuitet jer je ovdje riječ o dvije države i dva različita obrazovana programa, i to može da utiče na poremećaj ličnosti u psihičkom, duševnom i saznajnom momentu – smatra Esad Plunac.
V.Ratković
Razočarani u vlast
Na referendumu 2006. godine birači iz Crnče su stopostotno podržali državnu samostalnost Crne Gore. Smail Plunac, koji je penziju stekao radeći u Njemačkoj, za „Dan” tvrdi da su njegovi rođaci i komšije razočarani u crnogorsku vlast .
–Rukovodili smo se obećanjima koja nam je Milo Đukanović dao kada je prije 10 godina obilazio naše selo, pa smo prihvatili da glasamo za osamostaljenje Crne Gore. Lično nam je obećao 2002. godine da će put do našeg sela, dugo oko tri kilometra, biti asfaltiran i da ćemo dobiti novu školsku zgradu. Već smo bili ustupili privatno zemljište za taj objekat, ali smo prevareni – priča Plunac. Kako je dodao, do sela se dolazi magistralnim putem u dužini od oko 20 kilometara.
–Oko tri kilometra puta su u katastrofalnom stanju. Velikom dužinom je strm, pa često strada od vode. Prevoz do sela nemamo, pa su mnogi prinuđeni da pješače do magistrale. Ja jesam glasao za ovu vlast, ali ona nema čojstva jer se ne drži obećanja. Za mene nije bio problem da doputujem iz Njemačke samo da bih glasao za samostalnost Crne Gore, ali sada mislim da sam pogriješio. Na Zapadu, ako vam nešto obećaju, onda vam to i završe, jer ne obećavaju ono što ne mogu da urade. Ovdje je suprotno, pa ih nije briga što su građani razočarani zbog obmanjivanja – konstatuje Plunac.
)){kind=small}
