Feljton - datum: 2012-03-16OTOMANSKO CARSTVOZavičaj ili korist od štete Ne vjerujem da neko za života nije sebi postavio pitanje – šta je to domovina i šta to ispisuje matriculjudskog patriotizma. Takođe vjerujem da među zdravim ljudima nema onih u kojima s vremena na vrijeme, na ovaj ili onaj način, nije ključao zanos kolektivne slave. Nad ovim brdima oduvijek se gusnula epika. Na stranu to što se nakon tih zanosa tonulo u tamne doline herojskih zasluga i što se sve cijepalo na strasti pobjednika i poraženih.
Može li biti (valjda može) da se matrica patriotske ljubavi formira u zavičaju i da se najjači stub privrženosti oslanja na zavičajno tlo, na livadu, njivu ili kamen čija toplina grije čovjeka ma koliko se udaljavao po svijetu koji se, kažu, okreće. Ma neka se okreće, kažem, uvijek ga nađem tamo gdje sam ga ostavio – bez Otomanskog carstva.
Svijet je sam po sebi star i svaki čovjek u njemu stari. Samo je zavičaj uvijek mlad, samo ono što naučite u pelenama i mokrim gaćama, cijelog života ostaje dijete. Ako se sve razvija iz jajeta (što bi Latini rekli - ab ovo), onda je zavičaj žumance. A žumance je, tako osjećam, centar bića i vrh korijena koji se najdublje pamti. Oko čega bi se formirala svijest o etničkom i kulturološkom pripadanju da nije zavičaja koji kroz majčino mlijeko, jezik, suze i smijeh nareže onaj CD koji se doživotno vrti u ljudskom biću. Taj biološki kod sadrži sva svojstva domaće kuhinje, majčinog hljeba, bijelog i crvenog mrsa.
Organizam se nikad ne može osloboditi soli koja se pojede u djetinjstvu.
Ove godine još nijesam išao u zavičaj, a već je duboki jun. Znam da je trava zelena, brda su uveliko zastrta debelim slojem šume i duboke mahovine, koja je u ovo doba udoban ležaj. Preko te mahovine povjerovao sam da je zemlja pažljiva prema meni, da je meka i nježna. Dobrota ovozemaljskog šara, koliko se sjećam, prema meni se nigdje više nije tako intenzivno ponovila. Kažem – mada još nijesam stigao tamo, dvorište je uveliko uraslo u novu travu i tu i tamo proćelavilo od prošlogodišnjeg gaženja. Čim stignem, skinuću cipele i čarape i ugaziti u to rutavo bilje. Ne može se kroz đon osjetiti zemlja. Samo goli tabani čitaju to beskrajno pismo ispisano travama. Ona zaravan ispod puta osuta je sitnim crvenim cvijetom, a iznad puta su krupne latice žutog jablana. Sve raste samo od sebe i svaka travka bira svoje mjesto rođenja. Kad tamo dođem, a samo što nijesam, obnoviću se svježim i nenačetim vazduhom. Odavno ovdje diše samo trava.
Neka su se goli tabani zapričali sa toplom livadom, neće me to zavarati da ne iznesem stolicu na rasklapanje. Više se trava ne plaši moje kose i ja ću se pohotno uvaliti u ovu nenadmašnu spravu za dokolicu. I ona je moj zavičaj. Zavičaj koji sam nadogradio za sebe i ovdje i u gradu. Ne mogu da boravim gdje nema takvih stolica. Stolicu koja nema udoban naslon sigurno ću napustiti brzo. Štoklica je da čovjek čučne za trenutak. Ne bi bilo dobro da se neko zamisli na njoj, mogao bi se lako prevrnuti na bilo koju stranu. Na njoj se kafa pije brzo, a, ako hitaš, bolje popij vodu.
Tek kad sjednem u duboku stolicu iz koje se teško ustaje, vidim da nema onog proplanka naspram kuće. Ma nije niko podmetnuo neko drugo brdo nego je sve zaraslo. Uto će iznad kuće banuti strina, ove godine možda i neće jer je već treću godinu mrtva, ali ja se nadam da hoće.
Pitaće me da se nijesam sjetio da joj donesem nešto što mi je naručila iz Podgorice. Velim da jesam. Ne samo da velim, nego stvarno jesam.
Fala ti, kaže, ljudski sine, i tu navali veliku priču na mene. Meni milo, stotinu joj je godina, ona je neštampana istorija. Poslije kafe produžila je do Lijeve Rijeke i za tri-četiri sata, pošto je popila kafu sa ljudima, evo je. Nosi kilo duvana. Ja ne pušim, ali čast je čast.
I opet onu priču. Ja je nešto slabo pratim, ali milo mi da je gledam.
Ma nije strina nego škola. Njen otac Vuko Axić napisao je jednu odličnu epsku pjesmu o Crnogorcima koji su izginuli u Srbiji, a muž Todor Tomov, šta da ti pričam, brda su se pred njim sklanjala, no aj' sad. (Sjutra: Oda radosti)
)){kind=small}
