Regioni - datum: 2012-04-22BOSILjKA KULIĆ KUJUNDžIĆ PRIPREMA SE DA U PIVSKOM MANASTIRU OSTVARI SVOJ ŽIVOTNI CILj Monaški zavjet u devetoj deceniji■ Spremna sam da ispunim želju svog oca Petra i u postojbini predaka počnem novi životPLUŽINE – Rođena sam u Sarajevu, živjela u Beogradu i Baošićima, ali sam se danas u 84. godini svog života vratila tamo gdje pripadam i odakle su mi korijeni, Pivi i duhovnom centru manastiru uspenja Presvete Bogorodice, tim riječima počela je svoju životnu priču za „Dan” Bosiljka Kulić Kujundžić koju smo zatekli u Pivskom manastiru gdje ta krepka starica ima namjeru da provede ostatak života.
Ističe da će vrijeme koje je pred njom posvetiti molitvi Gospodu, preuzimajući monaški zavjet. Taj svečani čin, uz blagoslov mitropolita Amfilohija i episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, trebalo bi da se obavi krajem aprila, a njeno novo ime biće Jevrosima. Srećna je i zadovoljna, kaže, što će tim činom ispuniti želju svog pokojnog oca Petra Kulića.
– Prije više od 70 godina u Sarajevu se osveštavala crkva Svetog preobraženija. Dolazio je sveti vladika Nikolaj, a moja porodica je, iako je bilo teško vrijeme, došla na pričest. Pogledom sam tražila vladiku, iako nijesam znala kako izgleda, ali mi je bilo stalo da ga vidim i da mu priđem. Moja majka Cvijeta tada je rekla ocu„bogami će nam Bosa u monahinje”, a on se prekrstio pred ikonom i rekao: „Neće li me bog obradovati” – prisjeća se Bosiljka predratnih godina u rodnom Sarajevu.
Godine koje su potom uslijedile, ističe ona, bile su izuzetno teške za njenu porodicu, ali i sve ostale srpske porodice u Sarajevu koje tada nijesu htjele da prime katoličanstvo. Zbog dešavanja njen otac je morao da izbjegne iz Sarajeva, a u njihovu kuću došao je, kaže baka Bosa, jedan velečasni koji je njenoj majci kazao da neće preživjeti ako ne promijene vjeru.
– Sjećam se da mu je odgovorila „Da smo kokoši, jedna će u grm!” Potom su nas ustaše zajedno sa ostalim jevrejskim i srpskim porodicama spakovali u „hajvan” vagone i pravac Topolske šume, tranzitni logor u Srbiji, dokle smo putovali tri dana i tri noći, a da nijesmo znali gdje nas vode – priča Bosiljka Kulić Kujundžić.
Ni u vremenu provedenom u logoru Bosiljka, njena majka i pet sestara nijesu dozvolile da zaborave svoju vjeru pravoslavnu. Sjeća se da su Svetog Jovana proslavile uz hljeb iz vojničke kantine. Nakon izvjesnog vremena provedenog u Topolskim šumama, Kulići su se ponovo našli na okupu u selu Mačvi gdje su živjeli jedno vrijeme, ali su joj tu oca ubili komunisti.
– Poslije njegove smrti svi smo bili žigosani. Pored svih muka koje nam život donosio, nijesam zaboravila svoje pravoslavlje, svetosavlje, crkvu, ma gdje da sam bila – nastvlja Bosiljka Kulić Kujundžić koja je sa advokatom Milošem Kujundžićem osnovala porodicu i izrodila dvoje djece, sina i kćerku koji žive u Beogradu sa svojim porodicama.
– Za njih je bio šok kada sam im saopštila da idem u Pivski manastir i da ću se zamonašiti. Imam četvoro unučadi i jednu praunuku, i svi su bili očajni i teško im je bilo da shvate, ali su kasnije razumjeli moju odluku. Rekla sam im da oni imaju svoje porodice i da nema potrebe da nekom od njih budem na teretu. Dosta sam za njih učinila i sada idem da se posvetim molitvi i Gospodu. Monašenje je kruna sveg mog života. U Pivskom manastiru bilo je pet monaha iz porodice Kulić i jedan sveštenik, a sada sam uz blagoslov vladike Joanikija i igumana Jeftimija tu i ja – ispunjena mirom zaključuje Bosiljka Kulić Kujundžić.
B.Brašnjo
Humanista bez granica
Uz sve porodične obaveze koje je imala Bisiljka Kulić Kujundžić uvijek je nalazila vremena da pomogne drugima u nevolji. U Baošićima, gdje su živjeli, osnovala je Kolo srpskih sestara „Sveti Sava", na čijem je čelu bila više od 20 godina, a kada se preselila u Beograd i tamo je pod tim imenom osnovala isto društvo. Brojne žene koje su se okupljale uglavnom u njenoj kući, spremale su hranu i plele čarape za siromašne i borce na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske tokom minulog rata. Kaže da je redovno odlazila na ratom zahvaćeno područje bivše zajedničke države, kao i na Kosovo i Metohiju.
– Obilazila sam ratište mnogo puta, i nijesam dozvolila da iz kola tamo idu mlađe žene. Ja sam riješila da idem i poginem, ali mi se nije dalo – uz osmijeh priča Bosiljka.
Svoju humanu misiju neće nasputiti ni sada kada se u Pivskom manastiru priprema da primi monaški podstrig. Ističe da je već razgovarala sa nekoliko žiteljki tog kraja koje su izrazile spremnost da i u Plužinama osnuju Kolo srpskih sestara.
– Mi jesmo najpotrebnije bile u ratu, ali smo i sada jer treba obići i pomoći stare i siromašne. Kolo koje budemo osnovali u Plužinama, osim tog zadatka imaće i zadatak da vodi računa o kapeli Trećeg obretenija glave Svetog Jovana u mjestu Dola, i ako se saglasi vladika Joanikije, najvjerovatnije će nositi to ime – ističe Bosiljka.
)){kind=small}
