-Piše: Vuk Vuković

Politika izgladnjivanja, neprekidnog dotjerivanja i preoblikovanja prema simboličkim pravilima microlooka koje će istaći sve: selfy! – postporedak, plakat koji se kopira i svakodnevno lijepi preko sopstvenog dijet-lica.
Žil Delez i Kler Parne: „Dijalozi“. Slajd: dio u kome se mašinski okreće roj flukseva, od flukseva mode do flukseva anoreksije, pobude koja nastoji (ako dozvolite) nagnati tijelo da se intelektualizuje. Tu je, dakle, riječ o odricanju, koraku ka stanju lebdenja (ne zaboravimo da su se neki, pa ipak isključivo francuski tekstovi zanimali za Ničeovu utrobu), o stilu posta, odvajanja od onoga što bi bilo teret na putu ka „tijelu bez organa.“
Izgladnjivanje je, ipak, sasvim drugi princip prisvajanja stvarnosti, to je prije svega struktura koja teži nakaradnom tijelu (bulimija: od grčke riječi bous – vo, govedeo, i limos – glad), dimenziji napumpavanja koje svijetli isključivo perifernim dijelovima. Na taj način tijelo postaje brzo zanimanje, nužno se prilagođava sado-mazo dizajn ponižavajućim verzijama.
(Uzmimo ovaj primjer: nacista gubi osjećaj da je Jevrej čovjek, kao što Jevrej gubi osjećaj za sebe da je čovjek. Atmosfera logora jeste nulti stepen smrti, jer torturisanje plastično demonstrira sistem koji delirirajući ismijava i tako u stvari kažnjava sebe.)
Živimo u klimi čija kultura ne zna više šta da radi sa tijelom. Jasno, tijelo je preraslo u problem, i otud stižu sva ta kataloško kozmetička upustva: zdravi stil, zdravi seks, zdrava ishrana, itd. Uputstva koja profilišu nešto maksimalo i super sterilno.
Uzmimo Fromov termin biofilija: javnost je obojena srećom, vitalnošću, strukiranom demokratijom, mineralima i mišicama koje luduju stižući da u sebi vaskrsnu sva ta osvijetljena mjesta. Nikad normatizam nije bio na jačoj snazi a da je jalovije djelovao kao što je to slučaj upravo danas.
Odjednom, kao da tijelo počinje tek sa nama! Uvozimo ga kroz polovični grijeh (Holivud je, naizgled, zar ne – velika porodična cenzura!), dozirajući ga minimalnim prestupima (sniženim holesterolom, kofeinom i nikotinom), tako ga zapravo održavajući u prirodnoj kondiciji. Ekspoloatacija se odigrava sa rezervom: išokirano slikom sebe, tijelo nudi sliku umornog spektakla. Ako već hoćemo da konačno otkrijemo šta tijelo sve može (otikriće kojem se divio Spinoza), obratimo se onoj komunikaciji koja je varničila na relaciji Van Gog & Antonen Arto. Ondje je istinska suvoća cirkulisala vječnom sunčanom krvlju. Danas zatupljujući romantizam vene ne proizvodeći u sebi nemoguće snove.
Gdje su isparili božanski afekti? Oni se ne mogu pokrenuti preparatima koji djeluju preko noći zamjenjujući ono što prioizvodi da tijelo funkcioniše preko svojih ispada, metafizičkih impulsa. Ispod granice koja osigurava prisustvo čulnog, cirkulišemo na površini atrofiranog. Gladni i žedni raspetog tijela u punoj snazi svoje svjetlosti, simuliramo brzinu i radost, ljubav i smijeh. Pitanje je šta posle helenskog tijela, kojem organizmu prepotentne visine poezija još ima da se obrati. Sve drugo je potrošnog karaktera, ili onog koji demonstrira Vorholov presjek negativa i mašinskog ulja na trepavici.
I dalje u zoni izgladnjivanja: reklama juga, porno marketinga i banalno (bolno) profanog. Filozofsko tijelo računa na svoju konačnost kao na dostojanstven čin. Stari su bili gola kičma vertikalnog koja je znala prodrijeti kroz meso. U pogledu toga, budući da smo lagani rekreativci, zaostajemo po svemu, uvažavajući tijelo hipersastojcima i lingvističkim šematizacijama. Ili smo odveć naučni, ili u menetalitetu sportskog.
Kanon mode: višak nikad dobro ne stoji! Društvo se upušta u opštu intimizaciju koja u sebi pretpostavlja higijenu: tuširanje i jelovnik naši su granični događaji. U tome se pokazuje jedno kretanje uniformisanosti koje je uvijek zamka, ćorsokak. Ne samo jezik, sada je i rasklapanje tijela na njegova opšta mjesta takođe ništa manje do puno investiranje i stvar koju vrši kontrola.
Osmotrimo tržni centar: tuš kabina i instalirano pokretni ekran. Kada se tijelo izvrne iz svoje postave, kada se ospolji do praznog efekta, onda sve ono što mu po funkciji pripada iščezava kroz strategiju parodiranja. Nekad je Evropa bila klasična u svom odnosu, danas je starletska u svom jeftinom otkriću. Poslednji elitizam odnosa: navući pustinjske rukavice.