- Autor: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluvo doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, prepirali se u kafani Sarajlija i Mostarac - em Sarajevo ovo, em Mostar ono, pa Sarajevo ovako, pa Mostar onako - sve dok Sarajlija nije izvukao krunski argument: “Vi ste ba kasaba, kod nas na Koševu svirali ,,U2’’. Halo, ,,U2’’!”
Odmahnuo na to rukom Mostarac: ,,Kod nas bolan pod Bijelim Brijegom svir'o ,,U1’’!”
Nenadmašan je, kako vidite, legendarni mostarski liskaluk i njihov osebujni smisao za humor.
I Sarajlija je, recimo, baš kao i vi - kao i ja, uostalom - mislio na Marka Perkovića Tompsona i drugove, što su u organizaciji udruženja ,,Hrvatsko srce nade’’ na stadionu ,,Vele’’…, pardon ,,Zrinjskog’’ održali gromoglasno najavljen spektakularni besplatni koncert pod pokroviteljstvom Odjela za branitelje Hrvatskog narodnog sabora BiH, službenim geslom organizatora ,,Samo pjesma, samo ljubav, mržnja izjeda iznutra i njoj mjesta nema! Ulaz slobodan”, te kratkim i efektnim naslovom ,,Veliki skup potpore hrvatskim uznicima u Haagu te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima Hrvatskog vijeća obrane”.
Samo pjesmom i samo ljubavlju, bez mržnje, Mostarcima su tako svirali U1, njegovi drugovi Mate Bulić Vox U2 i Marijan Knezović U3, te klapa U4, grupa U5 i Sinovi Hercegovine U6, šaljući poruke ljubavi i podrške čelnicima blaženopočivše Hrvatske Republike Herceg Bosne - hrvatskim zatvorenicima Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću - što nepravosnažno, pardon nepravedno osuđeni na ukupno stotinu i jedanaest godina haške robije mučenički čekaju pravosnažnu presudu. Pardon, pravednu.
Na taj je, valjda, spektakl na stadionu pod Bijelim Brijegom pomislio, rekoh, Sarajlija, baš kao i vi - kao, uostalom, i ja. Zbunilo valjda i njega i nas što je onomad, kad je “pod Bijelim Brijegom sviro U1”, veliki skup jednako praćen barnumovskom marketinškom kampanjom i raskošnim vatrometom, i jednako gromoglasno najavljivan na Radiju Herceg Bosne.
I što je i tada ulaz bio slobodan.
Stariji se Mostarci i danas sjećaju, nemaju mladi pojma, kakav je to spektakl bio kad ih je 9. maja 1993. u pet sati ujutro probudila serija snažnih detonacija. Izašli oni na prozore, kad ono - pukla zora. I to kako! Pucala je zora toga dana sa svih strana, pucala iz tenkova, haubica, minobacača, tako je pucala da su se sva stakla na prozorima raspukla u paramparčad - ne bi se takvog vatrometa postidjela ni Olimpijada u Pekingu - dok je velika i jedina Zlata Brbor, sve pod geslom ,,Samo pjesma, samo ljubav, mržnja izjeda iznutra i njoj mjesta nema! Ulaz slobodan”, preko Radija Herceg Bosne pozvala svoje sugrađane muhamedanske vjere na stadion pod Bijelim Brijegom, na veliki skup u znak podrške Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću.
I još da, prije nego što ih besplatni gradski prevoz kamionima odveze na stadion, uveličaju spektakl i ukrase grad, da izvjese na prozore i balkone čaršave, stolnjake, krpe, trake, šta bilo, “izađite ne balkone, pozdravite kamione!”, pa da s bijelim zastavama na majskom suncu Mostar toga jutra, pred skup pod Bijelim čaršafom, pardon pod Bijelim Brijegom, izgleda - ja se i sad naježim kad se sjetim - poput Splita kad je onomad Baka stigao u grad.
Kad su se oduševljeni mostarski Bošnjaci potom kamionima i u dugačkim kolonama uputili prema ,,Veležovom’’ stadionu, izgledalo je kao da Derby County ponovo dolazi pod Bijeli Brijeg: toliko je svijeta došlo, neće ovi mlađi vjerovati kad im kažem, da su redari iz Hrvatskog vijeća odbrane višak publike slali na Heliodrom. I kad su četiri godine kasnije u Sarajevu naumili napraviti sličan spektakl na Koševu, nisu ga ni mogli nazvati drugačije nego U2. Pa se kasnije bijedno vadili, biva lako je Mostarcima bilo napuniti stadion kad je pod Bijelim Brijegom ulaz bio slobodan.
Toga sam se, eto, velebnog spektakla sjetio - U1, jasno, ne U2 - kad su iz udruženja ,,Hrvatsko srce nade’’ i Odjela za branitelje Hrvatskog narodnog sabora BiH najavili koncert Marka Perkovića Tompsona i drugova na istom mitskom mostarskom stadionu na kojem su onog maja dvadeset četiri godine ranije dovodili bošnjačke civile iz zapadnog Mostara kao u sabirni logor, odakle će ih onda transportovati u Heliodrom, Gabelu i Dretelj.
Nije to, naime, samo simbolična paralela. Davna „akcija Stadion” zapravo je jedna od tačaka optužnice za udruženi zločinački poduhvat i etničko čišćenje: upravo epizoda s bijelim čaršavima na bošnjačkim prozorima i sakupljanjem civila na stadionu pod Bijelim Brijegom jedna je od tačaka prvostepene presude Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću, “hrvatskim zatvorenicima”, što su - među ostalima - baš zbog “akcije Stadion”, kako ono, “nepravedno optuženi i osuđeni”. Da bi, eto, dvadeset četiri godine kasnije, u etnički temeljito očišćenom zapadnom Mostaru, pune tribine zajedno s Markom Perkovićem Tompsonom u znak podrške organizatorima ,,akcije Stadion” pjevale na tom istom stadionu. A sve pod dirljivim geslom “Samo pjesma, samo ljubav, mržnja izjeda iznutra i njoj mjesta nema!”
Zaista, nenadmašan je legendarni mostarski liskaluk i njihov osebujni smisao za humor!
“Ako je neko počinio zločin, ne znači da su svi Hrvati krivi”, kaže tako voditelj Odjela za branitelje HNS-a Slavko Marin, najavljujući spektakl na konferenciji za novinare u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače. “Ako je neko počinio zločin, ne znači da su svi Hrvati krivi”, kaže on mrtav ozbiljan, iako je cijela ta stvar s presudom Haškog suda - ne razumijem se u pravo, pa me ispravite ako griješim - upravo u tome da se dokaže kako “nisu svi Hrvati krivi”, nego samo njih šestorica. I to tačno ona ista šestorica - nevjerovatne li koincidencije - za koje Odjel za branitelje HNS-a, s tezom i porukom kako „nisu svi Hrvati krivi“, organizuje veličanstveni skup podrške.
Nenadmašan je legendarni mostarski liskaluk i njihov osebujni smisao za humor. Ne bih se ja, majke mi moje, iznenadio da su nakon koncerta svi otišli na after-parti na Heliodrom.
Samo pjesma, samo ljubav.
wwwbuka.com