-Piše: Dragan Mraović
Naša intelektualna, akademska, novinarska, umjetnička kritika bavi se marginalnim pojavama, jer nema hrabrosti da ukaže na glavnu kontradikciju društvenog sistema, na tržišnu ekonomiju neoliberalnog tipa koja se zasniva na eksploataciji, nesigurnosti, gaženju ljudskog dostojanstva. Ona nema hrabrosti da ispostavi vladajućoj kasti zahtjev da se riješe socijalna prava, već sterilno trabunja o ljudskim pravima. A nema ljudskih prava, ako ne postoje socijalna prava.
Čim se neko suprotstavi tom nametu, neoliberalni hor ga ocrni da je reakcionar, fašista, patriota, nedemokrata, homofob, populista, totalitarista, jer on želi, radi očuvanja svog statusa, da sve niveliše u svojoj jednoumnoj ravni svodeći intelektualca na potrošača, bez korijena, koji zna (ako zna) samo engleski, ima amerikanizovanu svijest, bez nacionalnog identiteta. On negira pluralističke specifičnosti, običaje, nacionalne kulture, plurilingvizam. On govori o pluralizmu u kulturi, a propagira evrounijski briselokratski monokulturalizam isključivo na engleskom jeziku. On je zato protiv nacionalnog suvereniteta kao izvora politike očuvanja različitosti u svijetu.
Naši intelektualci verbalno kritikuju stvarnost, ali većma negiraju praktičnu mogućnost transformacije društva, što je čin indirektne apologetike. Utonuli u neoliberalni američki san, oni kritikuju današnji svijet sa stanovišta otuđenosti, neautentičnosti, nepravde, ali onda tvrde da je taj neoliberalni status svijeta, iako daleko od najboljeg, ipak jedini moguć, i to onaj po isključivo globalističkom obrascu protestantske Amerike. Na taj način se iskazuju kao apologete, a ne kritičari vlasti. Riječ je o konzervativnoj kritici sterilnih mistifikatora, jer sa jedne strane kritikuju stvarnost, a onda tvrde da je ona nepromjenljiva. Time ostvaruju status kvo tog stanja, što je upravo zahtjev vlasti koja ne želi promjene, jer prva promjena u sistemskim promjenama bila bi kadrovska promjena vladara i preraspodjela kapitala. A mogućnost preraspodjele kapitala užasava bankstere koji vladaju svijetom. Naši intelektualci postaju organski dio vlasti, dajući joj priliku da iskaže čak i svoju „širinu“, jer navodno toleriše takvu kritiku, a toleriše je, jer ona tvrdi da ta vlast možda nije najbolja, ali jeste nezamjenljiva. Svi oni koji tvrde da demokratija nije najbolji društveni sistem, što je čin kritike, ali da je najbolji od svih postojećih, pa samim time i jedino moguć, što je „lijeganje na rudu“, zatvaraju vrata promjenama i najbolja su garancija opstanka vladajuće kaste koju „kritikuju“. Dakle, umjesto direktne, oni vrše indirektnu apologiju stvarnosti, što njihovu kritiku čini podmuklom. Politička stvarnost je nepravedna, neprirodna, čak opscena, kažu oni u svojoj kritici, ali je nepromjenljiva ističu oni u svojoj praksi. Zato su naši intelektualci većma samo podanici vladajuće kaste. Oni imaju „kapital“ umnosti i umjetničke vještine da ga ponude, ali taj kapital moraju nekome da prodaju, pa zato žive u strahu od sukoba sa vladajućom kastom koja je potencijal materijalnog otkupa njihove intelektualne ponude. Zato ne zahtijevaju stvarnu promjenu. Tako se njihov kulturni kapital pretvara u kapital legitimizacije postojećeg stanja.
Nameću individualistički egocentrizam uz iskorjenjivanje identiteta bilo koje vrste, ako on ne spada u korpus neoliberalnog i bankarskog koncepta ekonomije, pri čemu je kultura roba, a ne duhovna vrijednost. A intelektualac rob, a ne slobodnomisleće biće.
Naši intelektualci su većma klimoglavci.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)