-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Budući da je etnička pripadnost stanovništva jugoslovenske države u prvom zvaničnom popisu bila izražena posredstvom vjeroispovijesti i maternjeg jezika broj Srba na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije možemo odrediti, s velikom preciznošću, primjenjujući vjerski kriterijum. To znači da je na teritoriji Dalmacije (u granicama od prije 1914) bilo 106.132 Srba ili 17,0 odsto, a na teritoriji Hrvatske sa Slavonijom, Međumurjem, Krkom i Kastavom 658.769 ili 24,1 odsto Srba. U kninskom srezu Srbi su bili zastupljeni sa 29.572 žitelja (53,8 odsto, u benkovačkom sa 25.433 (57,7 odsto), u kotorskom sa 24.468 (69,30 odsto), u sinjskom sa 9.443 (16,84 odsto), u šibenskom sa 7.837 (13,42 odsto), u zadarskom sa 3.247 (4,96 odsto), u splitskom sa 2.332 (2,14 odsto), u dubrovačkom sa 1.986 (5,19 odsto), u imotskom sa 1.379 (3,31 odsto), u metkovskom sa 312 (1,98 odsto), u hvarskom sa 39 (0,14 odsto), u makarskom sa 36 (0,13 odsto), u korčulanskom sa 35 (0,12 odsto), u supetarskom (bračkom) sa 13 (0,06 odsto).
Na teritoriji Hrvatske, sa Slavonijom, Međumurjem i ostrvom Krk sa oštinom Kastav, bilo je 182,635 Srba u Sremskoj županiji (46,93 odsto), 114.682 u Zagrebačkoj županiji (23,50 odsto), 104.528 u Ličko-krbavskoj županiji (52,38 odsto), 72.542 u Modruško-riječkoj županiji (32,84 odsto), 67.250 u Požeškoj županiji (25,85 odsto), 45.554 u Virovitičkoj županiji (18,77 odsto), 44.396 u Bjelovarsko-križevačkoj (13,41 odsto), 9.293 u gradu Zagrebu (8,55 odsto), 7.473 u gradu Zemunu (40,33 odsto), 4.541 u gradu Osijeku (13,16 odsto), 2.329 u Varaždinskoj županiji (0,79 odsto), 1.768 u gradu Karlovcu (10,48 odsto), 924 u Međumurju (0,95 odsto), 832 u gradu Varaždinu (6,09 odsto) i 22 na ostrvu Krk sa opštinom Kastav (0,07 odsto).
Prema tome, apsolutnu većinu od preko 50 odsto stanovništa Srbi su imali u kotorskom, benkovačkom i kninskom srezu u Dalmaciji, i u Ličko-krbavskoj županiji u Hrvatskoj (sa Slavonijom, Međumurjem, Krkom i Kastavom). (...)
U okviru ovako omeđenog srpskog etničkog prostora u Hrvatskoj, a ni izvan njega, Srbi do ulaska u jugoslovensku državu nijesu uspjeli da stvore jedan gradski centar koji bi se mogao nazvati njihovom prestonicom, u kome bi bile koncentrisane njihove ustanove i koji bi predstavljao žarište njihove kulture, prosvjete i duhovnosti, metropolu koja bi nadaleko zračila i ka kojoj bi gravitirali pripadnici srpske zajednice. Iako je Zagreb krajem 19. vijeka postao političko središte Srba u Austrougarskoj, u kome je bilo sjedište Srpske banke, „Privrednika” i Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga, temeljnih srpskih institucija u Dvojnoj monarhiji, on je, prije svega, bio glavni grad Hrvata: građanstvo srpske nacionalnosti nije činilo ni desetinu njegovih žitelja, a poslije ujedinjenja „Privrednik” i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga premješteni su u Beograd. Srpska prestonica ne samo što nije mogla biti Zagreb, već ni jedan od ostalih gradova u Hrvatskoj. Srbi su tamo bili narod sela i o tome rječito govore brojevi. (...)
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ušle su u Kraljevinu SHS kao gotovo isključivo poljoprivredna područja: godine 1910. u banskoj Hrvatskoj je od poljoprivrede živjelo 78,82 odsto stanovništa, a od zanatstva i industrije 9,89 odstvo; u Dalmaciji je 1910. u poljoprivredi bilo zaposleno 82,59 odsto, a u zanatstvu i industriji 4,82 odsto stanovništva. Trgovinom, saobraćajem, vojnim i činovničkim poslovima, slobodnim profesijama i drugim zanimanjima bavilo se samo 8,5 odsto, odnosno 12,6 odsto zaposlenih. Iako je početkom 20. vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji postojao veći broj novčanih ustanova u kojima je došlo do akumulacije i koncentracije domaćeg kapitala, političke i ekonomske prilike nijesu dopuštale znatnije investicije u razvitak domaće industrije i privrede. Za razliku od Banovnine, gdje je do kraja devedesetih godina 19. vijeka ipak počeo relativan ekonomski napredak i koja je u Kraljevinu ušla s djelimično razvijenom industrijom drveta i kože, industrijom gvožđa i hemijskom i mlinarskom industrijom, Dalmacija je bila žrtva ekonomske stagnacije. Neriješeno kolonatsko pitanje, minimalno investiranje i nepostojanje željezničke veze s banskom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom predstavljali su otežavajuće faktore u razvoju dalmatinske privrede.
Poljoprivreda je ostala dominantno zanimanje stanovništva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i poslije ulaska u Kraljevinu SHS. U Savskoj banovini je od poljoprivrede, šumarstva i ribarstva živjelo 75,33 odsto stanovništva, a u Primorskoj 83,53 odsto. Trećina površine Hrvatske, ili 33,2 odsto bila je pod šumom. [...] U Sremskoj oblasti dominirale su, u gajenju zrnastog bilja, dvije biljke – pšenica i kukuruz, sa 91,6 odsto ukupne površine pod zrnastim biljem. Slično je bilo i u Vojvodini, što pokazuje da je oblast Srema u privrednom pogledu činila jednu cjelinu s Vojvodinom, a ne s Hrvatskom kojoj je pripala po administrativnoj podjeli zemlje.
(NASTAVIĆE SE)