-Piše:Budo Simonović
Gete je rekao da je svaki čovjek, ne samo pisac, dužan i obavezan da podstiče radost u životu, a knjiga je u tome nezamjenjiva. U njoj se nalaze te smjernice i putokazi koji vode ka srećnijem, vedrijem životu, veli Dragiša Mićunović iz banjanskog sela Đurđev Do, objašnjavajući svoju ljubav prema knjizi i fanatičnu upornost koju već više od jedne decenije ispoljava u čitanju i zapisivanju tih „smjernica i putokaza”.
Ja osjećam da me čitanje i zapisivanje lijepuh misli, poruka i poduka čuvaju da ne pogriješim u životu i ne skrenem na stranputicu, da ne zagazim u neke poroke koji ne mogu donijeti koristi ni meni ni mojoj porodici, koji ne vode u neku srećniju budućnost.
Meni se čini da više ne bih mogao nijedan minut živjeti u besposlici. Ako se desi da baš i nemam nekog posla i obaveze u domaćinstvu, ja to odmah iskoristim da nešto pročitam ili zapišem od onog već pročitanog. Znam ja da je ovo era interneta, da ljudi sve više pribjegavaju internetu i na taj način pokušavaju doći do određenih saznanja, ali mislim da je knjiga ipak nezamjenjiva kao neraskidivi spoj prošlosti i sadašnjosti koji nas upućuje ka ljepšoj i srećnijoj budućnosti.
Mislim da me u toj mojoj ljubavi prema knjizi više ništa ne može omesti, da ću i dalje, dok god me bude služilo zdravlje i porodična sreća, čitati i zapisivati – neka ostane trag te moje ljubavi i strasti. I nije mi zadovoljstvo da samo ja pročitam i znam već želim da ta saznanja podijelim i sa drugima tako što ću ih zapisivati, s nadom da će to neko ipak nekada pročitati. Jer, knjiga je mene dosta promijenila, uvjeren sam nabolje, i nadam se da će promijeniti i druge, da bi u tom pogledu i moji zapisi mogli biti nekome od koristi.
Ja sam, ponavljam, sve ovo do sada radio lično za sebe i za svoju dušu i ne znam da li će to ikada ikoga moga zanimati i približno oduševiti kako je mene oduševilo. Sve ovo je, dakle, do sada bila neka moja tajna, nešto što zna i na određeni način trpi samo moja supruga, jer čak ni moja djeca u potpunosti ne znaju šta sam sve i koliko toga pročitao i zapisao.
Ne mogu se tačno sjetiti, ali neko je mudro rekao – i to sam sigurno negdje pročitao: rad čovjeka čuva od tri velika zla – od dosade, od gladi i od poroka. Mladi čovjek prvenstveno, ne bi se, prije svega, smio prepustiti nekim strastima koje bi ga mogle povesti u poroke, pa i u sve ono što donosi nerad. To mu sigurno neće donijeti sreću u životu i zato bi morao koristiti svaki slobodan trenutak da čita ta velika, remek djela, na kojima su se učili i vaspitavali, stasavali svi ti veliki umovi koji su nekad pohodili ili još žive na ovom svijetu. Ako tako postupa mladi čovjek, sigurno je da će sebe izgraditi i postati velika i stabilna moralna ličnost, postati čovjek.
Hoću na kraju još jednom da se vratim i podsjetim na Getea. On je u „Faustu” zapisao: „Kad iz naše bačve razuma počne talog da teče, ovome svijetu biće zadnje veče...” A u jednom zapisu iz Italije on kaže: „Ne mogu tvrditi kao sigurno da će ovaj svijet nekad postati jedna srećna cjelina, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da će ovaj svijet ubuduće biti jedna velika bolnica, a ljudi će jedni drugima biti humanitarni bolničari...”
Čini mi se, nažalost, da se dosta toga već u ovom vremenu obistinjuje, ako se uzme u obzir stanje zdravlja ljudi i njihova stradanja, to što su ljudi spremniji i brži da jedni drugima čine zlo nego dobro. Sjetimo se samo koliko je u svijetu bilo ratova u minulom vijeku, koliko se i danas ratuje, gine i strada od oružja.
K r a j
Ko ne prašta, kaje se...
Iako je tako i toliko opsjednut knjigom, Dragiša Mićunović ni u jednom trenutku, čini se ni kad spava, ne zaboravlja priču o sudbini strica Gaja i veliku misteriju koja obavija njegovu porodicu, prvenstveno da li je slavom ovjenčani američki glumac Robert Mičam zaista njegov sin. On se nada da će istina, kakva god da je, jednom ipak isplivati, ali je uvjeren da je i do te zagonetke doveo neki ljudski nesporazum i nespremnost za praštanje kao najveću i najspasonosniju ljudsku vrlinu, jedinu zbog koje se čovjek nikad ne kaje. Pritom on opet podsjeća na Geteovu misao: „Čovjek koji može da pretrpi uvredu, ne uvrijedi budalu i ne naljuti sebe, pametniji je od ostalih...” Gajo Mićunović, po svemu sudeći, nije mogao da pretrpi i oprosti...
Ko ne brine o ognjištu...
Dopalo mi se – veli Dragiša Mićunović – ono što Jakov Ignjatović kaže na jednom mjestu: ko se brine o ognjištu, neka se slobodno ne brine za potomstvo. I dodaje: onaj ko čita uvijek će imati spasonosnu misao kako da izađe iz neke situacije...