- PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
U Primorsko-krajiškoj oblasti se pod pšenicom i kukuruzom nalazilo 61,9% ukupne površine pod zrnastim biljem, u Osiječkoj 82,44% i u Zagrebačkoj 83,96%. Procentualno učešće ove dvije biljke u gajenju zrnastog bilja iznosilo je, za sve četiri oblasti, 81,44%. (...)
Sve četiri oblasti ukupno realizovale su višak od 30.756 vagona kukuruza godišnje. U izvozu pšenice i kukuruza u inostrnastvo Zagrebačka željeznička direkcija učestvovala je najviše sa 5% godišnje, budući da se suficit koristio prvenstveno za ishranu pasivnih krajeva zemlje. Od žitarica u Hrvatskoj i Slavoniji gajene su još zob, ječam i raž, a od ostalih ratarskih proizvoda krompir, razne vrste povrća, djetelina itd. Od industrijskog bilja bila je zastupljena konoplja, zatim lan, šećerna repa, duvan, a šljiva, jabuka, kruška, grožđe, kao i smokva i badem u Primorju, bili su najčešće gajeno voće. Prostrane livade i pašnjaci omogućavali su razvoj stočarstva. Podravina je bila poznata po najboljem kvalitetu goveda, Slavonija po gajenju svinja, konja je bilo najviše u Sremu, a ovaca u Hrvatskoj; krševiti krajevi bili su pogodni za gajenje koza, mazgi i magaraca. Domaćinstva su gajila i pernatu živinu, a u Sremu i Zagrebačkoj županiji dvadesetih godina je počelo da se intenzivnije razvija i pčelarstvo. Primorski krajevi kao i rijeke, bogate ribom, omogućavale su razvoj ribarstva. Na prostoru Hrvatske i Slavonije bilo je i nešto rudnog blaga: uglja, gvožđa, pirita, boksita, mangana, zlata i žive, ali eksplotacija ovih ruda nije bila naročito razvijena.
Na području Dalmacije preovladavali su pašnjaci i šume, dok su samo oko 22% teritorije zauzimale oranice, vinogradi, maslinjaci, livade. Žitarice su bile najzastupljeniji ratarski proizvod, i to kukuruz, pšenica i ječam, a zatim krompir i razne vrste povrća, djetelina, duvan, buhač. Dalmatinci su se bavili i proizvodnjom grožđa, smokava, badema, zatim višanja, trešanja, narandži, limuna i drugog voća. Zadarski, dubrovački, šibenički i brački srez bili su poznati po mnogobrojnim maslinjacima. Stočni fond Dalmacije sastojao se od ovaca, koza i, u manjem broju, goveda i svinja, zatim konja, magaraca i mazgi. More bogato ribom činilo je da glavno zanimanje stanovništa u ostrvskim i primorskim krajevima bude ribarstvo. Skromno rudno blago Dalmacije činilo je nešto uglja, boksita, cementa.
Iako jugoslovenska država sve do kraja dvadesetih godina nije imala osmišljen i konstruktivan privredni program, vodeći sasvim neodređenu politiku u tom pogledu, vlast je nesumnjivo iskazivala snažnu želju da podstakne razvojne procese u zemlji i Kraljevinu SHS svrsta u red srednje razvijenih zamalja Evrope. O tome svjedoči anketa koju je Ministarstvo trgovine i industrije sprovelo već 1919. godine, nastojeći da se obavijesti o privrednim prilikama u različitim krajevima države i revnosno prikupljajući podatke kako bi u skladu s dobijenim informacijama organizovalo svoje investicione aktivnosti. Iz te ankete saznajemo da je na području Bjelovarsko-križevačke županije, u križevačkom srezu postojao projekat za izgradnju željeznice Križevci – Sv Helena – Vratno, koji nije realizovan zbog nedostatka kapitala, da je u garešničkom srezu započeto podizanje pilane i fabrike tanina u Brestovcu kod Garešnice (obustavljeno oktobra 1918), a da je u kutinskom srezu postojao projekat otvaranja rudnika uglja, obustavljen takođe zbog pomanjkanja sredstava. Imajući u vidu prirodne potencijale tog kraja, županijska oblast je predlagala da se u srezu Čazma, bogatom nalazištima granita u Grabovnici, podigne fabrika za izradu spomenika, da se u Sokolovcu, u srezu Koprivnica, podigne paromlin, pilana i ciglana, da se u srezu Grubišno Polje, poznatom po proizvodnji krompira, izgradi fabrika špiritusa, da se u srezu Kutina završi regulacija Lonje, prekinuta 1914. godine; isto tako, preporučeno je da se naprave ribnjaci na Lonji i Trebežu, da se u Kutini ili Popovači, gdje se proizvodi šećerna repa, podigne fabrika šećera kao i željeznička stanica za utovarivanje repe u Ludini i Vidrenjaku, a na području grada Koprivnice da se podigne fabrika špiritusa, šećera i piva. Stanovništvo čazmanskog i kutinskog sreza nije bilo u mogućnosti da finansijski podrži predložene projekte, dok je stanovništvo grubišnopoljskog sreza i Koprivnice bilo spremno da besplatno ustupi zemljište za izgradnju pomenutih fabrika. U pogledu saobraćaja, u Bjelovarsko-križevačkoj županiji bilo je potrebno da se Koprivnica poveže željeznicom, preko Ludbrega, Varaždinom, da se izgradi pruga Bjelovar– Čazma – Ivanić Grad kao i pruga Grubišno Polje – Spišić – Bukovica – Virovitica, koja bi dalje bila povezana s prugom Barć – Pakrac, preko Bastaja ili Končanice; zatim pruge Križevci – Novi Marof i Garešnica – Banova Jaruga, te pruga u kutinskom srezu, od Volodera do rudnika uglja – ukoliko dođe do njegovog otvaranja. Pored željezničkog, razmišljalo se i o drumskom saobraćaju, odnosno o izgradnji puta od Grubišnog Polja preko Velike Peratovice na Špišić – Bukovicu, čim je trebalo da se uspostavi veza s Podravinom.
(KRAJ)