- Preveo sa ruskog i priredio: Vojin PERUNIČIĆ
Većina dokumenata koja su bila odobrena za istraživanje o međusobnim odnosima Rusije i srpskih zemalja u naznačenom periodu uglavnom se čuvaju u RGADA (Ruski državni arhiv drevnih akata), AVPRI (Arhiv spoljne politike Ruske imperije), RGIA (Ruski državni istorijski arhiv) i RGIVIA (Ruski državni vojno-istorijski arhiv).
U periodu poslije vladavine Petra Velikog, zahvaljujući snažnim podsticajnim radnjama i Petrovim ukazima, otvarala se nova etapa međusobnih odnosa Rusije i naroda sa Balkanskog poluostrva, uključujući tu i Srbiju. Slovenski narodi su našli jakog i moćnog duhovnog i političkog zaštitnika za konsolidaciju snaga i krenu protiv turske vojne sile. Srbi su sve češće upirali pogled prema pravoslavnoj Rusiji.
U drugoj trećini XVIII vijeka odnosi između Rusije i srpskih zemalja takođe nastavljaju da se razvijaju na državnom nivou u dva veoma važna pravca: duhovnom i kulturnom, koji su uvijek predstavljali i predstavljaju osnovu nacionalnih identiteta. To je bilo posebno važno za Ruse (da svojim širenjem u Evropi ne zaborave na svoje slovenske korijene) i srpski narod radi podrške braći po vjeri i zajedničkoj slovenskoj kulturi i savremenoj kulturi, koja je stvarana u toku XVIII vijeka, što je sa pravom primijetio srpski istoričar Slavenko Terzić, odličan poznavalac i stručnjak za pitanja Stare Srbije u njenoj prošlosti, a i sadašnjosti.
Razne delegacije i izaslanici pravoslavnih manastira i crkava takođe su išli u Rusiju po materijalnu pomoć i duhovno pokroviteljstvo. Materijalna podrška, knjige, životne potrepštine, monaška odjeća, kao i ranije, upućivana je srpskim eparhijama kao pomoć, ali je još više bila potrebna otvorena podrška Rusije pravoslavnim Srbima u evropskoj međunarodnoj politici. Srbi takođe prave usluge ruskoj državi, na primjer, srpski manastiri su često preduzimali mjere za otkup ruskih pravoslavaca iz turskog zarobljeništva.
Podsjećamo da je srpski mitropolit Mojsije Petrović od 1718. do 1730. godine bio crkveni starješina administrativne oblasti sa centrom u Beogradu, gdje su živjeli Srbi, koji su se preselili u austrijsku carevinu. Austrijska monarhija je nastavljala da pojačava politički pritisak i vrši germanizaciju slovenskog življa. Bečka vlada je pokušavala da ograniči autonomiju Srpske pravoslavne crkve i na sve načine pokušavala da joj nametne savez sa Rimo-katoličkom crkvom, i na taj način ograničavala i ugnjetavala religiozna prava pravoslavnog stanovništva. Zato se srpska mitropolija u Beogradu sve češće obraćala za pomoć Rusiji, a u duhovne poslove se dosta često miješala i politika.
Beogradski mitropolit Mojsije 1727. godine uputio je molbu Petru II za pomoć za izgradnju pravoslavne crkve u Beogradu, jer su Osmanlije do temelja srušile i razorile sabornu crkvu. Pored nove crkve imali su namjeru da izgrade i školu. Pitanje o dodjeli pomoći, očigledno, nije bilo riješeno, i time se opravdava razlog upućivanja druge molbe, koju je već poslao novi beogradski mitropolit Vikentije. Austrijske pogranične vlasti su 1728. godine konfiskovale pošiljku knjiga kod ruskih trgovaca, koje su bile štampane na ruskom jeziku i koje su oni dovozili u Srbiju svake godine. To su uradili pod izgovorom da su to raskolnička djela. Uz posredovanje ruskog ambasadora u Beču L. Lančinskog, zaplijenjena pošiljka knjiga je bila vraćena trgovcima, ali je ubuduće bilo zabranjeno da se provoze takve i slične knjige. Cilj te zabrane austrijske vlasti bio je da šire unijaćenje i spriječe pojačavanje ruskog jezičkog i kulturnog uticaja na srpsko stanovništvo.
Ponekad je bilo i nesporazuma u odnosima između srpskih manastira i ruskih vlasti. Grabovački jeromonah Vasilije 13. aprila 1735. godine obavještava neimenovanog arhijereja da ukazom ruske carice nije prihvaćena molba za odlazak po pomoć u Rusiju izaslanicima Fruškogorskog manastira.
„Preosvećeni Gospodine, naš milostivi oče i dobrotvoru,
Poslije mog odlaska od Vaše preosvećenosti, uz Božiju pomoć i Vaše molitve, hvala i slava Bogu, zatekosmo našu bratiju zdravo i dobro u manastiru, koje me raduje. Zahvaljujem se Vašoj preosvećenosti i klanjam se do zemlje. Vaša preosvećenost je pokazala svoju ljubav i milost prema nama i postavila da služimo Bogu i svetoj crkvi, a to ćemo pamtiti dok smo živi i na čemu Vam zahvaljujemo i obavještavam Vašu preosvećenost da sam dobio pismo od brata, u kojem piše da, izgleda, Vaša preosvećenost nije razumjela šta je bila istina, jer je moskovska carica poslala pismo gospodinu mitropolitu da sa Fruške gore ne dolaze igumani iz svakog manastira za crkveni dar u Moskvu. Na taj put su određeni hadži Isaija krušedolski i Isaija, iguman rakovački, i još neki, o kojima brat Gavrilo nije dobro obaviješten i da im je gospodin mitropolit pisao da očekuje njihov dolazak kod njega i onda da krenu, a oni su ga molili da to bude poslije Svetog Đorđija. Zbog toga molim Vašu preosvećenost, kao našeg pravog oca i dobročinitelja, ako bi se ukazala prilika, da pored svojih ostalih poslova, ne zaboravite da pomenete gospodinu mitropolitu našu siromašnu porodicu za tako važnu stvar. Ponizno Vas molim da se Vaša preosvećenost ne naljuti.
Vaš ponizni rab jeromonah Vasilije sa bratijom”.
U manastiru Grabovce, 13. april 1735. godine.
(Nastaviće se)