-Preveo sa ruskog i priredio:Vojin PERUNIČIĆ
Bez obzira na neke nesporazume između srpskih manastira i ruskih vlasti, srpski jeromonasi, kao i ranije, pišu molbe carici. Devetog januara 1738. godine srpski patrijarh Arsenije IV (Jovanović) moli za pomoć caricu Anu Ivanovnu za srpske doseljenike u Austriji.
„Presvijetla, preuzvišena, samodržna i nepobjediva sveruska carice i poštovana, cijenjena i iskrenomilostiva velika gospodarice,
Iako sam imao potrebu i obavezu, pravi razlog i čestu želju da Vam se obratim, ali zbog straha od turskog zuluma, jer se nalazimo pod njihovom tirjanskom vlašću, nijesam uspio da se javim Vama i mojem slavjanoruskom narodu.
Sada, uz Božiju pomoć, kada se moj narod nalazi pod turskim mučiteljima, proliva suze i uzdiše, ja živim sa tom željom i nadom i stalno molim Boga da uz njenu svetu pomoć i nepobjedivog ruskog carskog oružja, da nas oslobodi od turskog jarma i stavi pod svoju zaštitu kao državu, koja je istinski vjerna hrišćanstvu. Ipak je ovaj narod u toku ovog rata živio u toj nadi, posebno kad se to čulo da se ruska vojska približava Vidinu, ali se to nije istinski dogodilo i naša jedina nada se nije ostvarila.
Zbog toga, na osnovu ranije poslatih carskih pisama nama, u kojima nas pozivaju da se dignemo na bunu i pružimo snažan otpor Turcima, mi smo sa našim narodom u pograničnim oblastima, koje se nalaze pod Turcima, ustali na oružje i obezbijedili hranu za vojsku. I ako ne bi bilo izdaje i sličnih stvari tome, onda bi naši narodi sami u Srbiji, Albaniji, i ne samo iz Srbije, Bosne i Albanije, nego i iz cijele Makedonije, svojim naoružanjem protjerali Turke. A i u dosadašnjim ratovima veliki broj Turaka je poginuo od srpskog oružja, više nego što je od njemačkog naoružanja.
I tako ja sada ovdje živim u neizvjesnosti, ali ipak sa tom napomenutom nadom i sa našim narodom smo spremni da ustanemo i protjeramo Turke...
Vaš ponizni sluga i arhiepiskop Pećki i cijele Srbije i Bugarske, takođe i Dalmacije, Ilirije, Zapadnog Pomoravlja i obje strane Dunava, koje naseljava slavjanosrpski narod, patrijarh Arsenije Jovanović.
U Budimu, 9. januara 1738. godine”.
Pretrpjevši niz poraza u 1738. godini, austrijska vojska je bila prinuđena da se odrekne srpskih teritorija koje su zauzela 1718. godine i da se vrati iza Dunava. Zajedno sa austrijskom vojskom srpsko stanovništvo je ušlo unutar granica Austrije. Saopštenja austrijske komande da oni prate kretanje ruske vojske prema Vidinu su bila lažna i imala su za cilj da potstaknu srpske ustanike na aktivna dejstva. Zapravo, ruska armija je u toku 1736. i 1737. godine vodila bitke na Krimu i sjevernom dijelu Crnomorskog primorja. Tek u ljeto 1738. godine ruska vojska je krenula u pravcu Dnjestra da pomogne austrijskoj armiji, koja je pretrpjela poraz, ali se pohod pokazao neuspješnim. Srpski patrijarh Arsenije IV Jovanović i drugi jerarsi pravoslavne crkve u Srbiji su vodili pregovore sa bečkim dvorom i izjasnili se o spremnosti Srba na ustanak protiv turske vlasti. Pretpostavljalo se da će ustanak početi kad Austrijanci zauzmu Nišku tvrđavu. Ali se ausrijska vojska brzo povukla sa teritorija Srbije u ljeto 1737. godine i srpske ustanike prepustila sudbini.
Krunisanjem carice Jelisavete Petrovne porasle su nade Srba za svoju veliku zaštitu sa strane Rusije od austrijskih pritisaka.
Pećki arhiepiskop Porfenije Pavlović 10. aprila 1742. godine piše molbu Jelisaveti Petrovnoj da zaštiti srpsko pravoslavno stanovništvo od ekonomskih i vjerskih pritisaka:
„Najpobožnija i najveća carice, Bog nam je poslao utjehu!
Pokazali ste veliku i neopisivu milost prema ovdašnjem vjernom slavenosrpskom narodu, što tako nije uradila naša sadašnja milostiva kraljica Marija Terezija. Njihova zloba i pakost je velika, pa našim ljudima ne daju da kupe kuće i vinograde, niti da se molimo i crkve obnovimo, koje su već porušili. Milostiva carica je priznala dekretom tri nacije: njemačku mađarsku i srpsku. Ali ovdašnje Srbe prokleti unijati pokušavaju na sve načine da ih preobrate u svoju vjeru...
Želim Vam da blagougodno provedete vaskršnje praznike i ostajem iskreni vjernik.
Parfemije Pavlović, protojerej Pećkog arhijerejskog prestola.
U Mađarskoj, 10. aprila 1742. godine.
Nastavlja se sa pomoći srpskim manastirima. Sačuvan je izvještaj kancelarije Sinoda iz Odjeljenja za ekonomsku upravu u Sinodu od 13. maja 1748. godine sa obavještenjem i obračunom novčanih sredstava, koja su isplaćena Gavrilu, srpskom igumanu Voznesenskog manastira u Novoj Ravanici:
Izvještaj Svetom Praviteljstvujušćem Sinodu iz Kancelarije ekonomske uprave Sinoda o stvarnom izvršenju, koje je traženo ukazom.
Po prijemu ukaza od Svetog Praviteljstvujušćeg Sinoda od 11. februara 1748. godine, kojim je naređeno da Kancelarija ekonomske uprave Sinoda uplati milostinju Gavrilu, igumanu Voznesenskog Ravanačkog manastira u Srbiji u iznosu od 646 rubalja i 28 kopejki i dozvoli prolaz tom igumanu sa dvojicom sluga, naredba je izvršena.
Prema tom ukazu i na osnovu odluke Kancelarije za ekonomsku upravu navedena suma novca od 646 rubalja i 28 kopejki od Svetog Praviteljstvujušćeg sinoda je uplaćena 26. marta, koju je uplatio likvidator Kancelarije Sila Zamjatin i zaveo kao rashod za poklone.
13. maja 1748. godine
sekretar, Ivan Protopopov, sr.
(NASTAVIĆE SE)