-Piše: Savo Šofranac
U danima u kojima Crna Gora broji deceniju od donošenja Ustava iz 2007. godine, s različitih adresa se pojavljuje teza o potrebi društvene kohezije na principima tzv. ustavnog patriotizma. Ova ideja promoviše se uglavnom od strane vladajuće političke garniture i „nezavisnih“ intelektualaca, ali sve više i od opozicionih političara iz reda tzv. građanske opozicije. U svojoj suštini, ustavni patriotizam, po shvatanju i u izvedbi njegovih promotera, jeste koncept koji bi trebalo da obezbijedi lojalnost građana državi na temeljima nadnacionalnog patriotizma, odnosno stvaranje „nacije građana“ koji bi Crnu Goru istinski smatrali svojom državom, bez obzira na nacionalnu, jezičku ili vjersku pripadnost, odnosno opredjeljenje.
Na prvi pogled ideja se čini kao vrlo plemenita i progresivna, sa potencijalom da njena primjena Crnu Goru integriše iznutra i učini je funkcionalnom i demokratskom državom. Međutim, pažljiva analiza motiva i polaznih premisa na kojima se zasniva pokazuje da se radi o perfidnom pokušaju da se dosadašnja politika asimilacije i segregacije srpskog naroda i srpske jezičke zajednice i dalje nastavi, samo sada prikriveno, u obliku navodnog ustavnog patriotizma.
Naime, ovaj koncept, koji je nastao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, podrazumijeva ideju privrženosti građana ne državi, nego osnovnim vrijednostima demokratskog društva – ljudskim i građanskim pravima i slobodama garantovanim ustavom. Na toj osnovi, građani kao slobodni pojedinci priznaju jedni druge za ravnopravne i na taj način dolaze do mogućnosti za međusobnu saradnju i društvenu solidarnost. Dakle, radi se o ideji o konsensualnom ustavnom aranžmanu koji treba da uravnoteži zajedničke vrijednosti i univerzalizam osnovnih ljudskih prava, sa jedne strane, i javno priznanje posebnih identiteta (u formi posebnih prava za različite nacionalne zajednice, kulturne ili teritorijalne autonomije, proporcionalne političke reprezentacije), s druge strane.
Tu dolazimo do pitanja koje treba postaviti zagovornicima ove ideje kod nas: šta Crna Gora danas i u normativnoj i u praktičnoj ravni ima zajedničko sa ovim konceptom države? Apsolutno ništa. Crna Gora je decenijama unazad država sa autokratskim režimom, proizašlim iz prethodnog totalitarnog sistema, sa teškim nasleđem bratoubilačkih sukoba. U takvoj državi, ustavi su bili i ostali samo mrtvo slovo na papiru i samo su deklarativno priznavali građanska prava i slobode, bez mehanizama da ih građani ostvare u praksi, odnosno uz njihovo masovno kršenje od strane vladajuće partije (oligarhije).
Dakle, bez poštovanja principa vladavine prava, nema niti će ikad biti slobodnih pojedinaca koji se mogu identifikovati sa ustavom i ustavnošću. Naprotiv, u uslovima diktature, najveći broj građana ima opravdano antagonistički stav u odnosu na državni aparat i vlast koja zloupotrebljava javne funkcije za ostvarivanje ličnih interesa, nezakonito bogaćenje i diskriminaciju po raznim osnovama.
Takođe, zagovornici ove ideje kao da zaboravljaju način na koji je sadašnji Ustav donesen, odnosno da ni tada nije bilo, kao što ni sada nema, minimuma društvenog konsenzusa oko ključnih ustavnih određenja koji se tiču karaktera države, identitetskih pitanja (službenog jezika i državnih simbola) i spoljnopolitičkih prioriteta. Oni iz dijela „građanske“ opozicije koji se zalažu za ovaj koncept, a danas lamenitraju i žale se na krađu glasova, izborne zloupotrebe i nedemokratski ambijent koji je kreirala ova vlast, morali bi znati da je sve to, samo u mnogo gorem obliku, postojalo i na glasanjima koja su prethodila donošenju važećeg Ustava. Samim tim, postavlja se pitanje legitimiteta tako donesenog Ustava, kao i da li se na tekovinama diktature može uopšte graditi pravedno društvo i demokratski poredak?
Dakle, poruka zagovornicima ovog projekta glasi: ustavni patriotizam kao mjera komprimisa u cilju društvene integracije i nacionalnog pomirenja poželjan je i moguć je samo uz prethodno ispunjavanje dva preduslova – uspostavljanje vlasti koja proističe iz slobodno izražene volje građana i donošenje novog ustava ili izmjenu postojećeg, na način što će se uvažiti realnost i Crna Gora definisati kao država (i) srpskog naroda.