-Piše: Vuk Vuković
Kako mislimo ovo tijelo? Da li je ovo tijelo, pristalo na nas, ili smo mi, prisiljeni da budemo još i tjelesni?!
Hrišćanstvo tijelo tretira kao početak grijeha. Budimo otvoreniji i recimo: tijelo je zlo! Od tijela nam je zlo... Pad iz raja jeste događaj koji potvrđuje tijelo – sjenku koja sebe ne može iskusiti. Tim prije, danas, u vremenu fragmentarne postistoričnosti, pornografija je ubjedljivija od filozofije, zapravo – pornografija je produžetak filozofije. Odjednom, zatekli smo se u tijelu, to nas je s razlogom zgrozilo, i pokušali smo pobjeći u transcedenciju. Pa, ipak, biološki ograničeni, nismo drugo do instinkt koji teži metafori. – Poezija koja ne govori o tjelesnim rupama nije dostojna pomena.
Moderna nas poziva da se suočimo sa istinama tijela, kojeg nosimo i koje nas na užasavajući način nama samima otkriva. Ne, mi nikad nismo u istom tijelu! Ne postoji istovremeni odraz. Nema preklapanja... Samim tim, tijelo nam je strano!
Sanjam estetiku koja se udaljava od dodira, tog perutanja koje počinje sa balavljenjem i završava u crijevima crva. Nikakva nas psihologija ne može osloboditi ogromnog stida koji se rađa usled činjenice da smo tjelesni.
Živeći na kraju vremena, priznajemo se u pornografiji koja ujedno ubija jezik i ismijava romantizam!
Da, govor poriče tijelo. Međutim, u ideološkom tijelu higijene prije ćemo priznati medicinu nego vječnost. Tim prije, smrt se isključivo tiče tijela. Otud nagon za umiranjem, ta potreba da se putem poroka skrate muke, da se uzme poslednja riječ nad „sopstvenim tijelom“, koje je seksualno samo zato što je samodestruktivno, i biološko jer je antimetafizičko...
Prizivamo poeziju samo iz razloga što ona uspavljuje tijelo i njegove potrebe pjeva na plavi način: Šekspir ubija svoje junake u trenutku kad su dorasli erotskom iskustvu! Ofelija je nadpoželjna, dok je Hamlet bespolan! Magbet je genijalni krovolok koji u moći vidi šansu koja nadvisuje svaku – tjelesnu anegdotu.
Šta radi politika, osim što nam nameće tijelo, iako je prvobitno bila zamišljena kao ideja u kojoj se govor ostvaruje! Fuko je spoznao metafiziku kazne, taj usud tijela. Ne, mi nismo politička bića, tek smo tijela na kojima se kazne upisuju. Svaki zakon nas ne priznajući, u stvari, upućuje na konačnost.
Barok je najsjajniji istorijski momenat, koji je isticao tijelo po svaku cijenu, pritom se lišavajući predigre stila. Prije svega akcentujući upadljivost tijela, barok je crven i raspučen, ruralan i seksualan. Vrišteći u mišićima, barok je otkrio tajnu banjice i raspadljivost mirisa. Zar nije upravo zbog toga i – karikaturalan?! Nakon baroka, događamo se u uniformisanosti tijela.
Smrt se prikazuje kao kostur sa osmijehom, koja izduboka poznaje naš pakao tijela, te sjenke za koju smo božanski vezani. Umjesto da smo samo i jedino od govora, pojavljujemo se kao bolesni udovi. Bježeći iz raja, izmislili smo ekstremitete... Kako onda ne voljeti Holivud, bejbi šminku, kokain i smrt u automobilu? Tako je Zapad anatomija brzine i mladosti, novca, zabave i slučajnosti. – Još nismo upoznali svetost, dimenziju koju govori duh a ne slika!
Ostaje pitanje: da li nas je moguće spasiti od tijela? Između metafore i pornografije, poezije i hrane, nismo li samo pokretne reklame koje forsiraju vrhunce tijela? To se događa u sportu koji promoviše dostignuća medicine, kao i u politici koja kontroliše govor.
(Naposletku, uviđamo: grob je naše ogledalo...)