-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić


Egzorcizam - postupak istjerivanja đavola (demona) iz zaposjednutog tijela

* * *

Hladni novembar 1930, Gruzija

U krip­ti podno seoceta Džugašvili, prilike u procesijskim odorama otvarale su ćeliju - zamandaljenu slojevima zabrane i debele paučine. Na površini, snage SSSR su očajnički pretraživale oblast u potrazi za Staljinom.
-Dovedite ga! - glas u kapuljači izda naredbu, riječ otrča i zaguli utrobu mračnog hodnika.
Osam staležnika, u haljinama crvene boje, slič­nim onima iz Vatikana, vukle su tijelo brkatog državnika. Čovjek se otimao. Izgledao je kao ranjeno pseto, strahom ubješnjelo - pok­ušavao zubima da zgrabi prste ili nadlanicu. No, tamničarski udovi bjehu spretniji od jadnikovog gnjeva. Pljuvačka je prš­tala. Kletve i psovke su udarale o kamene zidove i preoblačile zadnje slogove u vapeći odjek jeze. Eho uvreda sa slinom užasa, na sreću, nije isticao dalje iz tunela.
-Puš­taj me! Čuješ li?! Puš­taj me odmah!!
Jedan od njih ga mlati lak­tom u sljepoočnicu. Zajauka, ali ne iz­gu­bi svijest. Glava mu se neprirodno istegnu nazad. Oči se kolutaše te povrati po sebi.
-Ubi­ću vas... - mumlao je dok je gutao plase vazduha - ... Sve ću vas preklati, kunem vam se!
Uvukoše ga kroz uzani prolaz i smjestiše na avanski kamen u dnu kripte. Ruke mu vezaše za alke sa strana, a noge pričvrstiše lancima.
-Gospodine... - jedan od njih priđe pokajnički do onog što je izdavao naredbe - ... Iz­gu­bi­li smo je. Morali smo da je ostavimo gore. Mrtva je.
-Hm...- svešt­enik sa knjigom u rukama stegnu šake - ... Sad više ne možemo niš­ta - naglo stu­pi ka zatočeniku, svita se razmače - Josife Visarionoviču Staljine! Ovdje si protiv svoje volje! Razumijemo tvoj otpor! Ali, dobro me čuj, bićeš slobodan! Oslobodođen od muka! Nažalost, tvoju ženu nismo mogli da spasimo.
-Mrš! - strijeljao ga je pogledom i pljuvačkom. Strah, grozomorni strah za sopstvenu nu­tri­nu ga je tjerao da se otima i baca... samo da utekne. Ali ga je gvožđe držalo zalegnutog. Za su­pru­gu ga (o grdne istine!) nije bilo briga.
-Donesite kahnope!
U svega nekoliko sit­nih trenutaka, posude sa izrez­barenim simbolima nađoše se u šakama vjeroposlenika. Napraviše devetouglu poziciju oko svetog kamena i počeše lagano da udaraju srebrnim tu­čkovima u zidove kahnopa. Dubok, donekle zveketav ton se rasu po ćeliji, stvarajući ogorinu prigušenog zvona.
Glavni otvori knji­gu, nadvi se nad Staljinom i poče da sriče verse na latinskom.
Vibracije su u počet­ku bile potmule, a kako je molitva odmicala, i kripta i tle počeše da drhte.
-Neću - vriš­tao je dok je osjećao da neš­to kulja iz njega. - Prestani - glas mu se u talasima mijenjao- Stani, molim teee!
-U tebi je mahovina neznanja i proklet­stvo samoljublja... - začu ženski glas ispod nabora kapuljače - ... Ovdje smo da te izliječimo od svega što te či­ni takvim!
-Tvoja brutalnost je nedvosmislena - glas mlađeg muš­karca - Surovost ti je u svakoj kapi kr­vi!
-Ti si korito sačinjeno od mesa - glavni prekinu sricanje - Hoćeš li da budeš guba ili čista vatra!?
-Puš­taj me - grcao je od bolova, nekoliko rebara mu se savi i puče, uvlačeći tr­buh unutra. Neš­to u njemu grčevito se držalo za vene i crijeva. Nije htjelo napolje.
-Dosta - prilika ga udari knjigom u gru­di - Izlazi!
Ako je svijet i na trenutak stao, zaustavio se tu - na pet metara ispod zemlje. U gluvoj raki. Kripta izdahnu i udahnu kamenim svodovima. Vjekovni pečati su popucali sa okvira, neke sitne bube su sagorele u žiš­kama... vazduh je postao teži, a zvonjava kahnopa oš­trija. Gromovi su pu­kli, i nestali bez sijevanja. Staljin je ležao vilice iskrivljene, s rukama pruženim ka tavanici. Lanci su nestali, a pogled mu bješe krepaliji od deset starih mrtvaca. Onda vri­snu iz sveg grla, i uspravi se naglo - tako naglo da staležnici ustu­knu­še u trzajima.
Sjedio je tamo, na kamenom oltaru, drhtav i izranjavan. Suze su mu tekle u br­zim granama... i činilo se da jeca.
-Hvala vam... - proz­bori i rukama pokri obraze - Hvala vam, moji dragi.
Glavni svešt­enik se primače. Oprezno spu­sti dlan na njegovo rame. Prisloni usne Staljinovim ušima:
-Da li si dobro... brate?
Ovaj klim­nu ne prestajući da jeca.
Priđe i ona žena.
-Staljine, kako se osjećaš?
-Oslobođeno, sestro... - ispravi vrat i udahnu memlu kripte kao da je vazduh od proljeća - Oslobođeno! I molim te, zovi me Baal - skoči sa kamena - Neka Gulag proradi! Neka krene Holodomor!
Ostali zavikaše od sreće... svukoše kapuljače, rogići sijevnuše. Prvorednik prolomi i podiže ,,Nekronimikon":
-Neka krv ljudska teče!

* * *

Dragi čitaoče... nije ovo bio egzorcizam, kako istoričari tvr­de... već adorcizam - postupak isisavanja duše čovjekove i zaposjedanje od strane đavola.
Vjerovatno ti je sada, sve što je nakon toga uslijedilo, mnogo jasnije. Jer, tek je počelo... vratiće se.
(Autor je knji­žev­nik)