- Piše: Magda Peternek
Uvod i potvrda današnjem naslovu i temi neka bude izjava Donalda Trampa, kada je došao na mjesto predsjednika SAD: ,,Moje dvije najveće prednosti u životu dosad su bile to što sam mentalno stabilan i veoma pametan. Prošao sam put od uspješnog bisnismena, preko TV zvijezde do predsjednika SAD. Mislim da me sve to čini ne samo pametnim već genijem. I to veoma stabilnim genijem!’’
Reče Tramp, i ostade živ. Ili još bolje- lupi Donald i postade predsjednik. Neću se u daljem tekstu baviti ovim bizMisMenom, jer sam već pisala o tome šta mislim o ,,pametnoj’’ Americi i o njihovim ,,trampitama’’.
Ništa kao glupost, moj brale, ne može tako jako da uvrijedi i zaboli. Džaba ti sva pamet ovoga svijeta (mada i nije neki svijet) ako sa glupakom imaš posla. Ne mogu ni ovoga puta bez narodnih mudrosti, pa ću onu ,,čega se pametan stidi time se budala ponosi’’ rado iskoristiti, ali i dodati-a kako se tek glupan ponosi! Diči se ovaj delija svojim nepresušnim neznanjem, ponos i dika su neizmjerne granice njegove glupologije. Šta će njemu pamet kad se od gluposti odlično živi? Kako su samo za njega glupi oni što nisu kao on glupi! Njegova glupost je najpametnija na svijetu. Što bi se glupson maltretirao i mučio svoju veliku i praznu glavu čitajući ,,tamo neke knjige’’, kad se od priručnika za glupake može daleko dogurati!
Dobri, ,,stari’’ čika Ajnštajn je pored one da su samo dvije stvari beskrajne- svemir i ljudska glupost, a da za prvu nije baš siguran, rekao i ovu, koja zadaje jači udarac: ,,Razlika između gluposti i genijalnosti je u tome što genijalnost ima svoje granice.’’
Nedostatak kreativnosti i nesposobnosti da se stvori vlastito mišljenje, lakoća kojom određena mišljenja postaju opšta, odlična su podloga za cvjetanje i razvoj već ,,nabujalog’’ glupaka. U vremenu u kome živimo, gdje je sve pametnije nego biti pametan, tipičan primjer glupaka se poistovećuje sa snalažljivošću, ili još gore sa sposobnošću. Nedopustivo, ali bolno tačno. Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je to zlo. Protiv zla nosi i klicu sopstvenog uništenja, zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu se ne može ništa postići protestima ili silom. Argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne vjeruje. U takvim slučajevima je glupak čak i kritičan, stvarajući sliku lažnog pametnjakovića. Osim toga, glupak je za razliku od zlikovca u potpunosti zadovoljan sobom. Ali zna biti i vrlo razdražljiv pa zato i vrlo opasan. Dakle, nije lako izaći na kraj s glupakom. Suština njegove gluposti nije defekt intelekta, već onoga što je mnogo gore, a to je nedostatak ljudskosti.
Ima ljudi intelektualno dobro potkovanih, a koji su glupi, a ima i onih koji su intelektualno spori, alu nisu glupi. Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne smije da nas zavede da povjerujemo da je samostalan i svoj. Naprotiv, zarobljen je, zaslijepljen i zaposjednut u čitavom svom biću. A, kao takav nikako ne može biti dobronamjeran.
Zato, dragi moji, mislite o tome. Samo tako bićete na strani onih kojima glupost ne može nikada biti ponos. Ja sam na tom putu. I ja i moj bič, jer ponositi se glupošću je kič.
(Autorka je pjesnikinja)