- Piše: Mihailo Medenica
Koja je visina Vašeg pada, Aleksandre Vučiću, kada ste kadri da pred Angelom Merkel izjavite kako je važnije ljubiti zemlju svoje djece negoli zemlju svojih predaka?!
Koja je to zemlja čije nisam dijete i koja su to djeca čiji nisam predak?!
Šta djeci da kažem- koju da odsad vole više od one koju volimo, a opet manje od one koju će voljeti njihova djeca jer, eto, i oni će biti potomci nekih predaka kojih se valja stidjeti?!
Je li budućnost djece da zaborave ko su, šta su, odakle su i čiji su?!
Je li to cijena koju ste spremni da platite: generacije bez prošlosti koje će dovijeka biti žrtve budućnosti pred kojom će stajati kao volovi zarobljeni u blatu?!
Kojeg to sjutra ima bez juče?! Kojim će to tragom gaziti patika ako nema otiska opanka?!
Kakvo je to svanuće bez mraka hilandarske porte u kojem čempres Svetog Save ispovijeda i pričešćuje?!
Jeste li ikad proveli noć na basamacima konaka umirući i vaskrsavajući stotinu puta zagledani u taj blagosloveni mrak i mir, a pred vama sve jasno, blista, ima smisla, zora nije tek puki osvit novog dana već vaskrs prethodnoga…
Jeste li zaplakali kad gledajući u pupoljak božura gdje niče iz groba?!
Jeste li se nekada osjetili naročitim kad niz ždrijelo klizne prvi miris tamjana devičkog?!
Jeste li kad nazdravili s poslednjim živim Soluncem- djedom Đorđem na Zejtinliku dok bijeli mermerni stroj pjeva: „Tamo daleko…“?!
Jeste li se nekada naćutali s Velikom Hočom?!
Znate li koliko je divna pomisao umrijeti na Prokletijama kraj neumrle braće?!
Jeste li čuli kako čitavo selo pjeva „Živku Sirinićku“ dok se plamen spaljenih sela i šuma nadvija nad njim?!
Jeste li majci ispunili poslednju želju donijevši joj šaku svete zemlje za sinovljev grob?! Znate li kako odahne, gušeći se u suzama?!
Jeste li čuli amanet Miloša Ćirkovića: „Vi idite, ja neću“?!
Zbog naše je djece ostao da čuva Peć i svetinju, dijete slavnih predaka i slavni predak svakoga od nas!
Jeste li kad osjetili kako miriše Kajmakčalan?!
Jeste li se umili svetom vodom Plave grobnice gledajući kako se linijom života kotrljaju kaplje kao nijema litija…
Jeste li kad uživali gledajući kosače kako grabe niz livadu, a livadi nigdje kraja do u nebu?
Znate li kako je zaista divno poljubiti zemlju svoje djece ljubeći težačku ruku đeda na umoru?!
Znate li kako je leći s djecom u nekoševinu dok bije ljetnja kiša i znati da im tim trenutkom ostavljate u amanet sve što imate i sve što im u životu zaista treba?
Znate li uopšte, Aleksandre Vučiću, šta je budućnost naše djece- slava Srbije koja će dovijeka činiti da im korak bude od sedam milja jer gaze tragom pradjedovskog opanka.
Ne znate, naravno, jer da znate pred Merkelovom biste stajali kao državnik, a ne kao prosjak koji vjeruje da ono milostinje što stane u dlan može biti više od onoga što stane u dušu!
Na dlanu Vam je tek dva koraka zemlje za našu djecu, a u duši je imamo za beskraj jer sjutra vaskrsava iz juče, vajni predsjedniče!
Nije Srbija, Vučiću, šaka zobi da je svake godine rasipate po jalovome polju, već loza iz ćivota Svetog Simeona Mirotočivog…