- PIŠE: Milija Pajković

U vrijeme našeg djetinjstva i dijela našeg odrastanja postojala su pisana i nepisana pravila naših igara, pa i naših svađa i svađica. Nešto stariji dječaci i momci, zatečeni u onom tjesnacu međuvremena, poznatom kao,,garave nausnice“ ili,,bećaruše“, često su zavađali one mlađe, uživajući, uz pokliče, u njihovom besomučnom boju, nalik na dvoboje pjetlića. Bio je tada u našoj ulici neki Lelo Krezo, kojeg su svi odreda mlatili, a bio je, uprkos tome, brz da se potuče. Kad bi ga pritisnuo protivnik, oborio na zemlju i nastavio da šamara, kad bi mu dosadilo, pitao bi ga:,,’Oćeš li još‘‘?,,Šta ’oćeš li još, jado jadni, vidiš da mi ne možeš ništa‘‘!
I sve je to trajalo tako dok se u ulicu našeg djetinjstva nije doselio jedan Rakljo Šibica, sa sestrom i roditeljima. Bio je građen neubičajeno za to vrijeme, dakle, poprilično krupan i na granici gojaznosti, a miran kao da je bubica. Bilo ga je, uistinu, teško nagovoriti da se potuče sa nekim, pa, čak, i sa Lelom Krezom, kojem je takav stav Raklja Šibice, koji je ševrdao prije po granici nezainteresovanosti negoli po bilo kakvoj vrsti kukavičluka, pogodavao da se počne isticati u zađevici s njim. I jednog nedjeljnog jutra Rakljo nije mogao više da trpi izazove bezobraznog i dosadnog Lela, kojeg su i nagovarali na takvo ponašanje, pa ga je tako otresao i bacio o ledinu da se prašina dizala kao uoči promjene vremena. Šaketao je Rakljo vješto Lela, tako da mu je glavurda poskakivala kao na federima, a onda je iz obje nozdrve zavaljenog Kreza šiknula krvca, koja je bijelu majicu pretvarala u crvenu.,,’Oćeš li još‘‘ - pitao ga je Rakljo.„Nećuuuu, nećuuuu, miči se sa meneeeee‘‘, siktao je, na opšte zaprepašćenje okupljene dječurlije, Lelo. I nije prošlo mnogo vremena od tog slučaja i Lelo je sa svojom porodicom iselio iz naše varoši i, tokom vremena, svi su zaboravili na njega.
Ne znam zbog čega, ali su me ova dvotomna izborna zbivanja, upriličena za kratko vrijeme, zahvaljujući DIK-u (Državnoj izbornoj komisiji) i onima koji se nikako ne mire s porazom, podsjetila na ta davno prohujala vremena djetinjstva, na dječake Lela Kreza i Raklja Šibicu.
Iako dva puta poraženi, čelnici partije koja je u epsku i lirsku narodnu poeziju i liriku Crne Gore ušla stihovima,,da nećemo ’ljeba jes’, glasaćemo za depejes“, nikako da prihvate surovu istinu da ih narod beranske doline neće i da se već jednom smire, uveliko pokušavaju poraz da pretvore u pobjedu (uz uobičajeno omalovažavanje onih koji su im pomagali, a uz besomučno veličanje svojih likova i djela). Naravno, u to vrijeme stvaranja nove narodne poezije DPS i SNP su bili braća rođena, dva bistra oka u glavi, a sve redom djeca i unuci komunista, kojih je kao na gori lista. Pametan dogovor, nema šta - tako su opštenarodna dobra ostala u sigurnim rukama i unutar kuće! I ono što je zanimljivo, ma kakve su bile smjene vlasti u Beranama, ma ko da je bio na opštinskom prestolu, niko nije propao ni iz,,depejesa‘‘, a ni iz SNP-a, čuvali su oni jedne druge, kao što to i rade, uostalom, braća.
Iako su protivnici,,Zdravih Berana“ dva puta, za veoma kratko vrijeme, doživjeli ćuške ravne onim koje je nekada davno dobijao siroti Lelo Krezo, a koji je kad ga je dobro isprašio Rakljo Šibica priznao poraz, nikako da tako i postupe i da se pomire s tim da ih pune četiri godine neće biti na političkoj pozornici Berana, ne računajući na pridike koje će pokušavati bezuspješno da isporučuju u opštinskom parlamentu, napadajući sve i svašta, a ništa ne radeći za dobrobit svojeg kraja!
A Berane je, konačno, i u ovim političkim brljotinama i švrljotinama dobilo i nešto novo, pokazujući vaskolikoj Crnoj Gori, a i okruženju, da se demokratskim putem, a uprkos velikim pritiscima, mogu odbraniti pravi stavovi! I pokazalo je da DPS i SNP (u međuvremenu, poprilično uništen i oštećen), sva prilika nijesu više braća i dva oka u glavi. Mada se njima ništa i ne zna i ne može se u tako nešto i biti previše siguran. A pokazalo je i nešto što se krilo, da više ne može od toga - da se i DPS-u ljulja pod nogama i da se može razljuljati kao kakav škrbi zub i na ovakav način, a ne besmislenim, ugovorenim i dogovorenim okupljanjima na ulici. I to čak i onda kad su bili sigurni da će, konačno, iz drugog pokušaja, preuzeti beransku vlast. Eh, stara dobra lirska vremena -,,da nećemo ’ljeba jes’, glasaćemo za depejes“!
Nove četiri godine vladavine će pokazati da li će se stara vlast, neko kaže da je,,zdrava“, neko da nije, kako mu kome drago, uspjeti u mnogim nakanama i da li će to biti dovoljno za pažnju i nove glasove stanovništva prekrasne beranske doline, koja po svemu što posjeduje, može biti lasno,,istinska država u državi“!
A sad je vrijeme da se Berane okrene sebi - da se zabrani svaka dalja gradnja hidroelektrana i besomučno uništavanje flore i faune, da se zabrani svakodnevno naseljavanje plodnih površina i njihovo uništavanje, da se grade i asfaltiraju putevi ka selima i planinama, da se okrene proizvodnji zdrave hrane, istinskom turizmu i da mi budemo gospodari svih bogatstava kojim smo obilato darovani!