Nikšićanin Vlado Kalezić apelovao je na građane da mu pomognu da prehrani četvoro djece. Kako je naveo u pismu humanitarnoj fondaciji Banka hrane, Kalezić je samohrani roditelj, a najpotrebnija mu je pomoć u hrani jer njegova djeca često gladuju.
– Otac sam četvoro djece, sam ih podižem – i otac i majka sam im. Ali ko je taj koji može majku da zamijeni? Niko! I nikad je niko zamijenio nije. Supruga mi je preminula 2009. godine, imala je samo 28 godina. Otišla je u KC Podgorica da joj urade neku rutinsku operaciju, po riječima ljekara, bezazlenu. Ona nije tako mislila. Predosjećala je da se neće živa vratiti, pa je prvo otišla u prodavnicu gdje je trgovala i molila prodavačice da ako dođu njena djeca i budu nešto tražila – da im daju. Otišla je i do učitelja djevojčica koje su bile u drugom, četvrtom i šestom razredu, da im kaže da ih ne kažnjavaju ako ne budu nešto znale, jer su mali i neće imati ko da im pokaže. Nažalost, tako je i bilo, nije se živa vratila kući. Ja od tog dana više nijesam imao život jer kako malom sinu od dvije godine da objasnim gdje mu je mama, kako kćerkama zamijeniti majku – naveo je Kalezić u pismu Banci hrane, koje je ta organizacija dostavila medijima.
Kako je rekao, u odgoju djece, nakon smrti supruge, pomagala mu je tašta, koja je živjela u Srbiji. Međutim, dvije godine poslije kćerkine smrti žena se razboljela od, kako je naveo, tuge, a potom i umrla.
– Kako sam živ i kako živim, riječima ne umijem da objasnim. Nijesam imao nikakvih primanja jer sam kao radnik Željezare ostao bez posla. Od Centra za socijalni rad dobio sam 185 eura socijalne pomoći. Od tog novca moja djeca imaju da jedu neko vrijeme, a onda su više gladni nego siti. Obraćao sam se na mnoge adrese tražeći posao, da radim samo u jednoj smjeni jer nijesam imao gdje da ostavim djecu. Nijesam uspio u tome. Radio sam dok sam mogao za dnevnice, ali ni to više ne mogu. Ubilo me je sve ovo, razbolio sam se, dobio sam šećer i već sam u fazi da primam insulin. Nadam se da ću izdržati da bar jedno dijete dovedem do svog parčeta hljeba, pa će oni jedno drugom pomagati – naveo je on.
Ističe da mu je najveća pomoć potrebna u hrani, garderobu djeci daju iz Crvenog krsta.
– Komunalije ne plaćam, struja mi je gašena, prijave su protiv mene pisane, ali tu ne mogu ništa da uradim. Samo da imam hljeba da im dam, ali ni to ne mogu. Najviše boli kad ujutro krenu u školu, nemam da im dam za užinu, gladni izlaze iz stana. Kad dođu, kod kuće ih čekaju pržene priganice... Imam jednu komšinicu – baku koja sama živi od penzije 200 eura, ona kad napravi pitu i donese, to je gozba. Praznici prođu nekako, odu rano da spavaju, da makar u snu budu u nekoj bajci. Ali ja sam ponosni roditelj, jer moja djeca nikome ne govore da nemaju, mali krug njihovih drugara zna kako žive. Kažu mi: „Tata, sramota je da kažemo, pa kad oni jedu užinu, mi kažemo da smo doručkovali kod kuće” – istakao je Kalezić.
Apelovao je na one koji to mogu da mu pomognu da nahrani djecu.
Iz Banke hrane su kazali da svi koji žele pomoći mogu dobiti kontakt porodice putem mejla bankahranepg@gmail.com, putem broja telefona 069-495-680 ili preko fejsbuk stranice te organizacije. Žiro račun za pomoć je kod Prve banke, na ime Vlado Kalezić 535-0100200065047-86.
A.O.