S
udija kotorskog Osnovnog suda Veljko Bulatović odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev Opštine Kotor i naložio da beogradskom Institutu za rehabilitaciju prizna prava svojine na zemljištu ukupne površine 18.234 kvadrata i objektima ukupne površine 6.179 kvadrata u naseljima Stoliv i Prčanj.
Predmet spora, čija je vrijednost milion eura, bili su objekat nekadašnjeg Zavoda za rehabilitaciju „Vrmac” Prčanj, sada hotel, bungalovi, prateći objekti, igralište, parking, te više parcela. Nekretnine se nalaze na lokalitetu Markov rt u neposrednoj blizini puta Prčanj – Tivat.
Zemljište i objekti, uključujući stotinjak bungalova, nalaze se na atraktivnoj lokaciji u srcu Bokokotorskog zaliva. Glavni objekat na Prčanju raspolaže salama za rekreaciju, velikim restoranom, uključujući bazen sa toplom morskom vodom i raznu medicinsku opremu budući da je sredinom prošlog vijeka poslovao kao lječilište za plućne bolesti, a kasnije kao ustanova zdravstveno-turističkog tipa. Tu su i sopstvena plaža i sportski tereni.
U obrazloženju presude, izrečene 10. jula ove godine, navodi se da je sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
Iz hronologije upisa po važećem premjeru utvrđeno je da je Institut upisan na predmetnim nepokretnostima kao nosilac prava korišćenja na zemljištu i vlasništva na predmetnim objektima rješenjem Direkcije za nekretnine br. Up. I 954/652/1-1 od 09. 10 2001. godine, na osnovu zahtjeva Instituta za promjenu naziva vlasništva kojim rješenjem je, na osnovu rješenja Privrednog suda u Beogradu od 1994. godine, dozvoljena promjena u katastarskom operatu u LN br.- 124 i br. 728 Ko Prčanj, kao i u LN br. 107 KO Stoliv i u vidu promjene naziva nosioca prava na nepokretnostima uspisanih u navedenim listovima, tako što se briše naziv vlasnika zavod za rehabilitaciju Prčanj (koji je upisan u postupku izlaganja) i upisuje novi naziv vlasnika – Institut za rehabilitaciju Beograd sa P.O. Sokobanjska br. 17.
– Izloženo činjenično stanje ukazuje na neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da tužilac nije dokazao svoje pravo na spornim nepokretnostima, dok dokazi potvrđuju navode tuženog o pravnom sljedbeništvu od osnivanja Ugostiteljskog preduzeća „Vrmac” i upisa prava korišćenja i upravljanja na predmetnim nepokretnostima po starom premjeru do konačnog upisa tuženog po novom premjeru – navodi se između ostalog u obrazloženju presude.
Opština Kotor tokom postupka je tvrdila da Sporazumom o integraciji, usvojenom 1989. godine, pravo vlasništva nad nekretninama Zavoda za rehabilitaciju „Vrmac” Prčanj nije prešlo na Institut za rehabilitaciju Beograd. U tužbi je isticala da je Narodni odbor Sreza Bokokotorskog 1952. godine donio rješenje kojim osniva Ugostiteljsko preduzeće „Vrmac” Prčanj, dajući mu na upravljanje osnovna sredstva vrijednosti 4.013.703 dinara i obrtna sredstva u iznosu od jednog miliona dinara. Na osnovu toga je, kako se navodi u tužbi, NOSB-Savjet za privredu privredno komunalno odjeljenje donijelo rješenje 30. 11 1952. godine kojim se UP „Vrmac” Prčanj upisuje u registar državnih privrednih preduzeća. Proširujući svoju djelatnost UP „Vrmac” preraslo u Specijalizovanu zdravstvenu ustanovu „Vrmac” Prčanj, a kasnije u Zavod za rehabilitaciju a imovina koju je Narodni odbor Opštine Kotor dao na upravljanje i korišćenje, u zemljišnim knjigama upisuje se kao društvena svojina sa pravom upravljanje i korišćenja SZU „Vrmac” Prčanj. U tužbi je istaknuto da je članom 4 Samoupravnog sporazuma o promjenama u organizovanju Radne organizacije donijetog 1989. godine, definisano da Institut Beograd „preuzima sva sredstva, prava i obaveze osnovnih organizacija RO „Vrmac” Prčanj, a kako isti nije imao prava vlasništva nad nekretninama to nije mogao prenijeti više prava nego što ima, pa se upisano pravo vlasnosti „društvena svojina” nije moglo prenijeti na beogradski Institut“.
S druge strane iz Instituta za rehabilitaciju Beograd su tokom sudskog procesa naglašavali da Institut ima svojstvo Javne ustanove jer je njegov osnivač Republika Srbija. Ukazivali su da su, prema Zakonu o sredstvima u svojini RS i druge organizacije čiji je osnivač Republika Srbija, u državnoj svojini, pa da su nepoketnosti koje su predmet spora „eks lege” u državnoj svojini, a tuženi je njihov korisnik. S tim u vezi isticali su da je u ovoj parnici kao tuženi potrebno da bude označena i Republika Srbija kao titular prava svojine na predmetnim nepokretnostima.
Opština Kotor, tvrdili su iz Instituta, nije dokazala da je pravni sljedbenik NO Sreza Bokokotorskog, a raniji Zavod za rehabilitaciju „Vrmac” Prčanj bio je pravni sljedbenik UP Vrmac Prčanj. Posebno su ukazivali da nepokretnosti koje su predmet tužbe nisu ni postojale u vrijeme osnivanja UP „Vrmac” 1952. godine, i da su objekti uglavnom izgrađeni znatno kasnije, najvećim dijelom nakon izvršene integracije i to sredstvima Instituta i SIZ-a zdravstvene zaštite iz Beograda.
Opština Kotor presudom je obavezana da plati troškova parničnog postupka u iznosu od blizu 29 hiljada eura.
Inače, presudom iz 2015. godine pravo nad nepokretnostima pripalo je Opštini Kotor, ali je beogradski Institut izjavio žalbu Višem sudu, pa je predmet vraćen na ponovno odlučivanje sudu u Kotoru.B.M.