Milenko Jovanović, predsjednik Saveza udruženja raseljenih:
Agenciji za nacionalnu bezbjednost omogućava se da bez ikakvog obrazloženja donosi odluku ko je podoban za državu, a ko nije.
Ekonomija BIVŠI DIREKTOR POSRNULOG NIKŠIĆKOG GIGANTA RADOSLAV–BANJO BULAJIĆ U RAZGOVORU ZA „DAN”
Svaka privatizacija Željezare bila je lošaNikšićkoj Željezari, koja je trenutno u veoma teškoj situaciji, treba i mora se pomoći radi njenih radnika ali i zbog Nikšića, kazao je u razgovoru za „Dan” dr Radoslav–Banjo Bulajić, jedan od njenih bivših direktora. Dr Bulajić je čovjek kojeg danas, kada je u pitanju Željezara, ponajbolje pamte jedino stariji željezarci, koji se sa sjetom prisjećaju srećnih vremena te fabrike koja je bila okosnica cjelokupne privrede tadašnje Jugoslavije, ali sa ništa manje sjete pominju ga i „prizivaju” pojedini i danas kada nikšićki gigant u bankrotu preživljava najteže dane. U Željezari je, kao inženjer elektrotehnike, počeo da radi 1960. godine, bio je upravnik održavanja njenog ključnog pogona – Čeličane, šef biroa za praćenje i unapređenje energetike, glavni inženjer investicija i razvoja, direktor Sektora razvoja i investicija, potpredsjednik fabričkog poslovodnog odbora ali i pretpredsjednik tog tijela u periodu od 1982–1989. godine. Tih godina, kaže dr Bulajić, Željezara je proizvodila 300.000 tona čelika, uglavnom legiranih. Za sadašnju situaciju u toj fabrici kaže da je uzrok nebrige države, kao i brojne, neuspješne privatizacije.
– Mislim da je bilo nebrige države za Željezaru, a onda su i sve te privatizacije bile loše. Strane firme su dolazile u fabriku samo zbog profita, dok ga ima tu su, a kada ga nestane onda su bježale. Mogla je država da zadrži Željezaru, da je ne privatizuje, ali smatram da je prema toj fabrici imala lošiji stav nego prema Kombinatu aluminijuma, valjda zbog toga što je Kombinat u Podgorici a Željezara u Nikšiću, i uvijek je bilo sukoba na relaciji Podgorica–Nikšić, Nikšić–Cetinje itd – smatra Bulajić, koji je za vrijeme radnog vijeka bio i ambasador Savezne Republike Jugoslavije u Japanu.
Jedna u nizu velikih grešaka koje su napravljene po pitanju Željezare je, ističe on, izdvajanje njenih pogona, koje je počelo devedesetih godina prošlog vijeka. Promont, Livnicu, Radvent i Hladnu valjaonicu potom je država privatizovala a koliko uspješno govori sadašnji bilans u tim fabrika –Promont je ugašen, Livnica zatvorena i u stečaju, Radvent u bankrotu, što će biti sudbina i poslednje pomenute.
– Cjepkati fabriku na takav način i izdvajati njene pogone je bila velika greška, koju su nadležni trebali da zaustave. Da to nije trebalo činiti, nažalost, pokazalo se sada, a i radnici tih pogona su na to upozoravali pa opravdano traže, da se Vlada prema njima ponaša kao prema Željezari čiji su dio bili – rekao je dr Bulajić.
Kao i svi prethodni ino partneri, ističe on, ni poslednji, kompanija Montegreo spešlti stils (MNSS), što se pokazalo uvođenjem stečaja i nedavno proglašenjem bankrota, nijesu bili dobro rješenje. Dr Bulajić Naglašava da sada treba uraditi da nadležni u što kraćem roku pronađu novog kupca.
– Željezara ima šansu, ali jedino ako se pronađe pravi kupac, neko ko se bavi industrijom čelika, ko će u našoj fabrici da proizvodi i prodaje. Inače, njen jedini spas je i u legiranim čelicima, a ne na betonskom željezu koji se danas proizvodi u Zenici. Dok se ne nađe pravi partner, dobro bi bilo da se produži ugovor sa firmom Miodraga Davidovića, jer ako se to ne učini, ne vidim kako bi se išlo dalje. Davidović ima dobre poslovne kontakte i veze, pogotovo sa kompanijom „Šolc”, koja se bavi prodajom čelika i čeličnog otpada koji je neophodan nikšićkoj fabrici – kazao je dr Bulajić.
Da bi se odgovorilo savremenim standardima, potrebno je u Željezari izvršiti i određena ulaganja, a ozbiljnijih i pravih nije bilo u poslednjoj deceniji. Novu elektrolučnu peć koju je lani investirao MNSS do danas nije bilo moguće staviti u funkciju, jer su se pojavili brojni tehnički problemi. Dr Bulajić smatra da pogon Kombinovane valjaonice može i dalje sasvim dobro da radi, a ono što je prije potrebno za proizvodnju legiranih čelika, koji su joj jedina karta za budućnost, je novi konti liv. B.Brašnjo
Izvozili po cijelom svijetu
Prisjećajući se perioda kada je bio na čelu Željezare dr Bulajić ističe da su im jedini rivali bile fabrike Ravne i Štore. Uprkos rivalstvu, ističe on, nikšićki čelik je ipak stizao širom svijeta.
– Izvozili smo u brojne države, a najviše na teritoriji bivše Jugoslavije. Tada je Željezara imala 7.500 radnika i nekoliko svojih firmi, poput FEP-a u Plužinama, u Peći smo imali svoju kompaniju koju je kasnije prisvojio Karić, zatim u Rožajama... Tada sam se posebno interesovao i iskreno želio da to tako bude, da nikšićka fabrika ne bude samo Željezara Nikšić, već Kombinat za proizvodnju, preradu i prodaju čelika. Željezara u Slovačkoj je članica US stila, kao i fabrika u Smederevu, i prije petnaestak godina i naša fabrika je mogla, odnosno data joj je šansa da uđe u US stil. Međutim, tadašnje poslovodstvo Željezare, to nije prihvatilo jer su smatrali da su bolji od njih. Ne znam da li sada postoje takve mogućnosti i prilike – rekao je dr Bulajić.
Osim brige za prosperitet fabrike i njenih radnike, sredinom osamdesetih godina mnogo se vodilo računa i o njenom spoljašnjem izgledu. Dr Bulajić kaže da je fabrički krug redovno održavan, čak su bili angažovali agenciju iz Dubrovnika koja je napravila park u dijelu kruga gdje nijesu bili proizvodni pogoni.Danas je i taj prostor devastiran, a pokušaj stečajne uprave da u to dijelu nešto popravi dočekan je na „nož” od strane bivšeg vlasnika, koji ih je optužio da rade protiv zakona i otpad koriste za potrebe proizvodnje.
)){kind=small}
