Feljton - datum: 2012-03-17BOEMSKA ČETVRT I BOEMI Četrnaest kafanaRazloga za ovakvo nadmudrivanje žandarma bilo je na pretek. Skadarlija je baš u to vrijeme (19. vijek) počela postepeno da dobija obrise boemske oblasti. Kasnije će je mnogi istoričari i književni hroničari navoditi kao očit primjer za slične djelove gradaova širom Evrope. Recimo, Zlatna ulica u Pragu, Plaka u Atini, pariski Monmart, Grincing u Beču, Pikadili u Londonu... Svi su nastali po ugledu na Skadarliju.
U kafanama Skadarske ulice umjetnici su oko sebe okupljali, kao ulične svjetiljke leptire, svijet nama danas uglavnom nepoznatih imena i zanimanja.
Prema „Vodiču kroz Beograd“ iz 1909. godine, u Skadarskoj ulici i okolini bilo je četrnaest kafana, a Beograd je tada imao 90.000 stanovnika.
Mnoge od njih, poput „Vuka Karadžića“, Skadarska 3, koja je ličila na stare turske kafane, „Bums-kelera“, Zetska 2, „Male pivare“, ugao Skadarske i Cetinjske ulice, „Bandista“, ispod Zetske ulice, kojoj se ni dan-danas ne zna broj, zatim „Zlatnog bokala“, više ne postoje.
U nešto izmijenjenom stanju, održale su se dvije kafane, po nekim svjedočenjima, u tom dobu najomiljenije i najposjećenije, „Tri šešira“ i „Dva jelena“.
Kafana „Tri šešira“, koja je dobila ime po tri od lima izrađena šešira – radnji za popravku i bojenje starih šešira, koja se nalazila na tom mjestu, bila je direktni naslednik „Dardanela“, jer su se u nju preselili svi stalni gosti neprežaljene kafane: Dragomir Brzak, Janko Veselinović, Đura Jakšić, Stevan Sremac, Tin Ujević...
Iako se često podrazumijeva da su boemi bili upravo književnici i glumci koji su „najljepše dane preživjeli noću“, pisac Antun Gustav Matoš, i sam česti skadarlijski gost, isticao je da je istorija naše boemije zapravo istorija naše književnosti.
Po mnogim definicijama boemije, uključujući i onu kod Vujaklije, boemi bi prije bili ljudi koji su se okupljali oko ovih navedenih velikana, a koji za sobom nijesu ostavili neki bitniji trag.
Nušić kaže kako su boemi bili ljudi koji su pretpostavljali društvo za kafanskim stolom svakoj drugoj dužnosti u životu. Iako danas reći za nekoga da je boem uglavnom zvuči kao kompliment, jer ukazuje na opuštenost, romantičan duh, duhovitost, druželjubivost, u vrijeme skadarlijske rane boemije, kada je za prvog boema proglašen Đura Jakšić, ovaj izraz nije bio sasvim pohvalan.
Pjesnik Jovan Dučić, koji je kao diplomata često putovao po svijetu, kritikovao je književnike koji gube vrijeme po kafanama, praveći razliku između pariske boemije i onoga što se boemijom zvalo u Skadarliji, kao nižeg oblika veselještva i uživanja.
Dok je Nušić pisao o boemima s dubokom naklonošću, cijeneći njihov smisao za humor – sposobnost da se nasmiju sebi i velikodušno prihvate šalu na svoj račun, prema njima je još u ono vrijeme otvoreno kritičan bio srpski pisac i književnik Jovan Skerlić, pisac „Istorije nove srpske književnosti“.
Boeme je nazivao skupom „istjeranih gimnazista, otpuštenih praktikanata i putujućih glumaca“. Iako nije poznata, barem ne nama, da se Đura Jakšić nije ograđivao od naziva „prvi boem“, njegov mlađi kolega Tin Ujević, inače proglašen „kraljem boema“, jednom prilikom je rekao: „Nijesam boem (jesam li bio). Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik; boemima smatraju samo takve koji ne mogu završiti, a često ni početi djelo!?“
To ograđivanje i neprecizne nijanse po ovom pitanju nije sprečavale da se veliki broj glavnih junaka skadarlijske prošlosti uokviri ramom boemije za koju je Skadarlija postala sinonim. Neke od anegdota o noćnom životu skadarlijskih boema i naročitom skadarlijskom duhu prerasle su u mitove, poput onog o policijskom agentu koji je, boraveći u Skadarskoj ulici, nakon izvjesnog vremena počeo da piše zapisnik u stihovima!
U Skadarliji je bilo moguće vidjeti čuvene glumce, jakog karaktera, u komičnim okolnostima, a komediografe u tragičnim. Zabilježeno je kako je po Žanku Stokić došla vjerna služavka Magda grdeći je riječima: „Da nećeš, gospa Žanka, i krevet da ti donesem kod „Tri šešira?” Ili vidjeti Boru Stankovića kako od 1906. do 1913. godine radi kao kontrolor državne trošarine u skadarlijskoj „Maloj pivari“, čiji je vlasnik bio čuveni Bajloni, po kome jedna beogradska pijaca nosi naziv – Bajlonova. Iako je većina ovih junaka imala posao i krov, za neke od njih, poput Đure Jakšića ili Tina Ujevića, ne može se reći da su bili sasvim materijalno obezbijeđeni. Zbog toga su pod riječju boem podrazumijevaju ova dva pjesnika. (Nastaviće se)
)){kind=small}
