PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
U martu 1699. godine ruskom ambasadoru u Beču P.B. Voznicinu predat je dokument od austrijskog imperatora Leopolda I, sa kojim se Srbima garantovala sloboda vjeroispovijesti na teritorijama austrijske monarhije.
U tom dokumentu je rečeno:
Imperator i njegovo carsko veličanstvo garantuje da će srpski patrijarh i njegovi zemljaci, kao i do sada, a tako i ubuduće biti zaštićeni i slobodni. Takođe se nada da će ruski car omogućiti rimokatolicima, koji žive u Rusiji, da koriste svu svoju slobodu i budu bezbjedni i zato preporučuje caru da prema njima bude blagonaklon i dobrodušan.
U tom istom dokumentu pominje se Georgije Branković, samoproglašeni potomak srpskih despota, koji već nekoliko godina tamnuje u austrijskim zatvorima. Austrijski dvor je poklonio dosta pažnje G.Brankoviću i još 1670. godine austrijski imperator mu je dodijelo zvanje barona, zatim titulu grofa, a priznali su ga i županom ili bosanskim, srpskim, bugarskim i hrvatskim kraljem. 1688. godine poslali su ga da organizuje na ustanak sve pravoslavne Srbe u borbu protiv Turaka, ali da svi budu pod austrijskom komandom i da prihvate pokroviteljstvo austrijske monarhije. Međutim, nije prihvatio te uslove i odbio je da bude pod komandom Bečkog dvora i pokušao je samostalno da organizuje ustanak. Kraje 1689. godine bio je uhapšen i od tada je ostao da trune po austrijskim tamnicama sve do same smrti. Georgije Branković je računao na pomoć od Rusije i polagao nadu u nju da će osloboditi srpski narod od turskog porobljivača i imao vjeru u ruskog cara Petra. U periodu zarobljeništva Branković je molio Petra I da ga oslobodi iz zatočeništva.
Srpski mitropoliti, episkopi i ostala sveštena lica iz srpskih zemalja stalno su pisali molbe za „milostinju“ ruskom caru i skoro uvijek dobili traženu pomoć.
Ova molba iz 1703. godine mitropolita Jefrema Jankovića Petru I odnosi se na „milostinju“, koja je bila potrebna za adaptaciju manastira sv. Trojice u Pljevljima na rijeci Breznici.
„Sa Božjom pomoći i milošću, najljepšoj carskoj kruni, najpobožnijem i najvećem samodršcu, velikom caru i moskovskom gospodaru i velikom knezu Petru Aleksejeviču, zapovijedniku i vladaru cijele Velike, Male i Bijele Rusije i nek Bog sačuva Vaše carsko veličanstvo još mnogo godina!
Milostivi gospodaru, od kad su me istjerali rimski unijati iz moje episkopije, mnogo sam se trudio i zalagao kod ćesara da se vratim u svoju episkopiju, ali sve je bilo uzalud. I tako sam ostavio svoj manastir i obreo se pod turskom vlašću i došao da živim sa nekim drugim monasima. Pritisnuti smo velikim siromaštvom i bijedom, a Turci vrše pohare i nasilja nad Srbima i nad našim manastirom. U ratnim pohodima Turaka sva srpska zemlja je opljačkana, a manastiri razoreni. I od kad smo sklopili mir sa Njemcima, nastojimo da sve obnovimo, okupimo braću i monahe, nabavimo knjige i crkvenu odjeću, ali nemamo pomoći niotkuda i ni od koga, osim od Boga jedinoga. Ipak, nadamo se u Vaše carstvo, da ćete se smilovati, pomoć pripremiti i milostinju dati. Zbog toga, milostivi Gospodaru, ja Vas molim i sa radošću ljubim Vašu carsku ruku, budite velikodušni i dajte za moj manastir milostinju i sažalite mene, Vašeg bijednog vjernika, koji je prognan iz svoje episkopije i živi u siromaštvu, koji čak nema ni monašku odjeću, a kamoli arhijerejsku. Još Vas molim, gospodaru, da za naš sveti manastir Trojice u blizini Pljevalja na rijeci Breznici date milostinju za njegovu adaptaciju i uređenje i da date propusnicu našim monasima da mogu svakog ljeta dolaziti za dogovorenu milostinju. Ostajemo vjerni Vašoj velikoj carevini i Vašim velikodušnim i uzvišenim svetopočivšim carskim roditeljima.
Iskreni vjernik Jefrem, srpski episkop u manastiru sv. Trojice. Svojeručno“.
7. februara 1705. godine episkop Jefrem je dobio pomoć iz carske blagajne: mitropolit 30 rubalja, pop i dvojica đakona po 17 rubalja, a za manastirske potrebe 100 rubalja i krzno od samura.
Krajem XVII i početkom XVIII vijeka otvorila se nova etapa saradnje u međusobnim odnosima Rusije i naroda sa Balkanskog poluostrva. Slovenski narodi su tražili moćnog i uticajnog pokrovitelja za konsolidaciju snaga i krenuti u rat protiv Turaka. Srbi su sve češće upirali svoj pogled u pravcu pravoslavne Rusije. Srpske eparhije su dobijale materijalnu pomoć, knjige, stvari, crkvenu odjeću i novčanu pomoć od Rusije, ali im je bila još potrebnija podrška Rusije, da zaštiti interese pravoslavnih Srba u međunarodnoj politici u Evropi.
(Nastaviće se)