-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Poznata srpska istoričarka dr Ana Stolić svojom knjigom „Kraljica Draga Obrenović”, po ocjeni mnogih, dala je dosad najutentičniju sliku života najtragičnije srpske vladarke. Knjigu je objavio beogradski Zavod za udžbenike, a u narednih nekoliko brojeva iz nje ćemo, uz ljubazno odobrenje dr Stolić, prenijeti najinteresantnije detalje.
Dr Ana Stolić je viša naučna saradnica Istorijskog instituta u Beogradu. Diplomirala je i magistrirala na Odjeljenju za istoriju beogradskog Filozofskog fakulteta, a doktorsku tezu odbranila je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Bavi se društvenom i ženskom/rodnom istorijom u Srbiji i Jugoslaviji u 19. i 20. vijeku. Autorka je monografija Sestre Srpkinje. Pojava pokreta za emancipacijiu žena i rani feminizam u Kraljevini Srbiji (2015), Kraljica Draga Obrenović (2010), Đorđe Simić – poslednji srpski diplomata 19. vijeka (2003). Priredila je rukopise Jaša Tomić. Feministička gledišta (2005) i Uspomene Savke Subotić (2002). Urednica je brojnih publikacija među kojima i Istorije privatnog života kod Srba u 19. vijeku. Sarađivala je u publikaciji Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915, urednice Nataše Nelević (2011). Od 2007–2012. bila je direktorka Istorijskog muzeja Srbije.
U djelima srpskih memoarista i u istoriografiji o kraljici Dragi pisano je dosta. Njen život je, zbog čudnog puta kojim je dospjela na presto, bio tema o kojoj su „svi sve znali”. Međutim, činjenica da je Draga ostala memoarisana kao Draga Mašin, dakle, prema prezimenu prvog muža a ne kao kraljica, i da je ovakav način označavanja prihvaćen u većini istoriografskih radova, može da posluži kao pokazatelj da se u rušenju ličnog kulta krenulo od samog imena, koje ima veliku važnost u politikama izgradnje kolektivnog sjećanja. Posmatrano u širem kontekstu dekonstrukcije vladarskog kulta Obrenovića i tehnika njihovog uklanjanja iz nacionalnog kolektivnog pamćenja, koje su započete odmah nakon Majskog prevrata, Draga je prošla najlošije, jer je otpočetka činjeno sve da se uruši posao oko uzdizanja nove kraljice. Jedino je možda kralj Milan Obrenović, za vrijeme čije vladavine su se dogodile krupne promjene u državnom, ekonomskom i socijalnom životu zemlje, sa potpuno drugačijih pozicija, proglašen većim negativcem srpske istorije 19. vijeka. (...)
Ako se porodična sudbina Lunjevica uporedi sa sudbinom mnogih srpskih porodica čiji su predstavnici tokom 19. vijeka imali neku javnu političku, privrednu, društvenu ulogu ili mjesto u kulturnoj istoriji, može se reći da je njen uspjeh u instaliranju na društvenoj sceni Beograda, kao krajnjeg cilja i mjerila uspjeha, bio polovičan. Ovu porodicu, za razliku od nekih drugih, nije pratila toliko biološki tanka nit, koliko nedostaci druge vrste: nedovoljan kapital i nedovoljna bliskost rodonačelnika porodice Nikole Milićevića Lunjevice sa knezom Milošem Obrenovićem u vrijeme ekonomske i društvene inicijacije u prvoj polovini 19. vijeka, nemoć njegovih potomaka da se intenzivnije uključe u prestoničke socijalne mreže pomoću kojih se produkovala i reprodukovala društvena moć i, konačno, kratkotrajan strahovit uzlet Drage Mašin do prestola, koji je po već poznatom nepotističkom ključu, za kratko vrijeme visoko pozicionirao ostale bliže i dalje srodnike a potom one, koji su preživjeli Majski prevrat, u trenutku sklonio sa pozornice da u izbjeglištvu prožive poslednje dane.
Milićevići-Lunjevice su u haotično vrijeme na prelomu 18. i 19. vijeka bili poznata trgovačka porodica. Porijeklom iz Hercegovine, naselili su se u okolinu Ivanjice a potom u 18. vijeku naselili su sela Srezojevce, Beršiće, Ljutovnicu, Velereč, Vrnčane i Lunjevicu na obroncima Rudnika. Potomci Milića koji se doselio u Lunjevicu ponijeli su prezime Milićević. U predustančko vrijeme Nikola Milićević (1767-1842) je trgujući stekao veliki imetak a učestvovao je i u ustaničkim akcijama. Međutim, više od toga bila je važna njegova materijalna pomoć ustanicima i povjerenje koje je stekao kod kneza Miloša. Poslije 1813. godine nije napustio Srbiju i imao je značajnog udjela u proglašenju Miloša Obrenovića za nahijskog kneza te godine. Uslijedilo je srodničko povezivanje sa Obrenovićima jer je na njegovom vjenčanju sa Ljubicom Vukomanović, pošto je potonja kneginja Ljubica bila u srodstvu sa Milićevićima, bio „ručni djever”. Od 1815. godine kao jedan od nekoliko kneževih ortaka u trgovini bio je u prilici da osjeti svu težinu ovog ortakluka i srodničkih veza. Nije uvijek bio u kneževnoj milosti, a njegov imetak se postepeno topio tokom tridesetih godina 19. vijeka i bio je sveden na porodično domaćinstvo u Lunjevici, kuću i dućane u Šapcu. Milostiva ruka gospodara ga je još jednom pomilovala: postavljen je za predsjednika suda u Brusnici 1838. godine, a Namjesništvo knjaževskog dostojanstva mu je sledeće godine dodijelilo posebnu nagradu iz državne kase. Knez je pomogao školovanje Lunjevičinih sinova koji se pominju kao diletanti u kragujevačkom pozorištu. Umro je 1842. godine i sahranjen je u manastiru Vujan, od tada grobnoj crkvi porodice Lunjevica. Njegov odnos sa knezom Milošem je kasnije vještim mehanizmima idealizovan i on je u javnom mnjenju predstavljen kao srpski vojvoda, iako tu titulu nije imao.
(Nastaviće se)