- Piše: Veselin Lazarević
Muzika Pink Flojda bila je drugačija muzika od svih tadašnjih rok grupa. Nova, jedinstvena. Članovi grupe bili su mnogo ispred svog vremena kada su počeli da sviraju.
Bila je to elektronska muzika, avangardna, ali nije bila za ples, kao kod klasičnog popa. Kada bi počeli da sviraju, svi bi stali i gledali u Sida, koji, pak, krajem šezdesetih, nije funkcionisao baš najbolje kao muzičar.
Dešavale su se neke čudne stvari... Dolazio je na svirke, ali nije htio da svira. Ostali članovi benda su mislili da ih sabotira. Rodžer Voters je preuzeo bend i zajedno sa Dejvidom Gilmorom postali su baza Pink Flojda. Ali Rodžer je bio malo nagao i naporan što je bio početak ego rata. Sukobio se sa ostalima što je dovelo do velikog kreativnog sukoba među njima, a iz kojeg je nastala njihova najbolja muzika.
Pink Flojd je bila jedna od rijetkih gruša šezdesetih godina prošlog vijeka, koja je eksperimentisala sa osvjetljenjem i zvukom u eri psihodelije. Svi su hrlili da ih slušaju. Oni su uveli revoluciju u muziku, promijenili je.
Publika je bila oduševljena. Bilo je nevjerovatno. U srcu tog uspjeha bio je harizmatični pjevač Sid Baret. Sid je bio genije. Nije bilo mnogo takvih muzičara sredinom šezdesetih. Ljudi koji su se tada družili sa Sidom pamte ga kao talentovanog, zgodnog i veoma zrelog momka.
Mnoge djevojke su ga voljele zato što je bio lijep. Ali, za nekoliko godina, Pink Flojd je morao da digne ruke od Bareta.
Njihov glavni, taj prelijepi mladi bog, poludio je od droge. Mnogi kažu da se žrtvovao za mlađu generaciju i bio savršeno žrtveno jare. Postao je mrtav čovjek koji živi. Bio je živ, ali mrtav. On je bio savršeni heroj.
Iako ih je gubitak Sida Bareta usporio, Pink Flojd je kompenzovao sve sredinom sedamdesetih godina. Njihov album iz 1973. godine, „The Dark Side of the Moon” je najprodavaniji album u istoriji roka.
Nakon ovog uspjeha, grupa je snimila novi album posvećen Sidu Baretu, kojeg niko nije vidio godinama.
Kada je bend snimao album „Wish You Were„ u Abi Roud studiju, Sid Baret se pojavio, ali niko ga nije prepoznao. Prošlo je sedam godina bez ikakvog kontakta. Kada se pojavio u studiju, bilo je veoma dirljivo. Sid je bio veseljak. Veoma pozitivna i komunikativna osoba, ali kada je napunio 20 godina prestao je da komunicira.
Kada je došao u studio, izgledao je potpuno drugačije. Ugojio se, i bio obučen konvencijalno. Košulja kratkih rukava, široke pantalone, i uopšte nije ličio na Sida Bareta iz Pink Flojda. Rodžer Voters kaže da dugo nije znao ko je taj čovjek. Niko nije znao.
Nik Mejson ga je prepoznao po očima. To je poslednji put da su članovi grupe Pink Flojd vidjeli svog nekadašnjeg člana i prijatelja.
Ali, priča o Pink Flojdu počela je dvadeset godina ranije, pedesetih godina u Kembridžu, sa tri druga iz komšiluka. Sid Baret, Rodžer Voters i Dejvid Gilmor. Kembridž je bio veliki univerzitetski grad. I prelijep. Otac Dejvida Gilmora bio je akademik, kao i otac Sida Bareta.
Majka Rodžera Votersa bila je učiteljica. Uglavnom, to je bilo kreativno okruženje. Ali djetinjstvo sve trojice obilježeno je odsustvom njihovih očeva.
Otac Sida Bareta je umro kada je bio dijete. Živio je sa majkom. I Rodžera Votersa je odgajila majka. Njegov otac je bio vojnik u Drugom svjetskom ratu. Umro je prije nego što se Rodžer rodio.
Roditelji Dejvida Gilmora su otišli u Njujork kada je bio mlad. Dosta vremena je proveo po internatima.
Sva trojica su se sastajala u umjetničkom klubu subotom ujutru. Sid je bio poznata ličnost, veoma upečatljiv lik. Bio je zabavan i luckast, ali talentovan umjetnik koji nije podnosio autoritet. Bio je simpatičan i zabavan. Otvarao bi se samo onome kome vjeruje.
Postali su bliski još kao tinejdžeri. Pričali su o marihuani i hašišu, ali nijesu probali. Za razliklu od Sida, Dejvid i Rodžer su bili veoma rezervisani. Dejvid je bio svjestan svog izgleda, ali bio je stidljiv. Još od malena je imao gitaru. Stalno je vježbao. Rodžer je bio intelektualan tip. Volio je da sluša sebe kad priča.
Uprkos čarima Kembridža, London je početkom šezdesetih bio Meka za umjetnike, pjesnike i muzičare. Rodžer Voters i Sid Baret nijesu mogli da mu odole. Odlaze u London sredinom šezdesetih godina. Rodžer upisuje arhitekturu, a Sid Umjetničku školu Kambervel.(Nastaviće se)