-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pismo Slobodanu Miloševiću sam 15. jula oko 20 časova predao dežurnim osobama u Predsjedništvu Srbije na Andrićevom vencu. Pošto sam to učinio, osjetio sam se rasterećen i oslobođen obaveza do kojih mi uopšte nije bilo stalo, koje čak nijesam želio. Iste večeri poslije 22 sata telefonom mi se javio Milošević. Rekao je da je primio pismo i da je odlučio da me zamoli da razmislim i da se prihvatim članstva u Glavnom odboru. Tražio je da mu navedem osobe s kojima ne želim da imam dodira, pa je pokušavao da me ubijedi da će se „sve u hodu mijenjati” i poboljšavati. Bio sam uporan u svom stavu. Rekao sam mu da sumnjam u promjene koje će se događati „u hodu” i naveo sam kao primjer personalne promjene koje je u to vrijeme izvodio Gorbačov, koji je smijenio čak i tako značajne ličnosti kakav je bio Mihail Suslov. Kad je uvidio da sam nepokolebljiv, da me ne može privoljeti da odustanem od svoje odluke, Milošević je zaključio razgovor riječima: „Kad ste tako odlučili, ja niti mogu niti hoću da Vas prisiljavam da odluku mijenjate”.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, kad je početkom 1991. formirana vlada pod rukovodstvom Dragutina Zelenovića, Milošević je drugi put pokušao da me uvuče u politiku. Poslao je kod mene Dobricu Ćosića i Kostu Mihailovića, koji su s njim blisko sarađivali, da me ubijede da se prihvatim nekog resora u Zelenovićevom ministarstvu. Nijesam na to pristao. Otvoreno sam im rekao da me operativna politika ne zanima, da ne želim u nju da ulazim i da sam sasvim zadovoljan svojim profesorskim statusom.
Kad već pominjem Kostu Mihailovića, s kojim sam bio ne samo u kolegijalnim već i prijateljskim odnosima, često se s njim sastajao i blisko sarađivao na više naučnih projekata SANU i organizovanju naučnih skupova, pouzdano znam da je Milošević 1992. godine prvo njemu ponudio da bude izabran za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije. Mihailović je tu ponudu odbio i za to mjesto predložio je Miloševiću Dobricu Ćosića. Milošević je poslušao Mihailovića, pa je takoĆosić postao predsjednik države. U to vrijeme Mihailović i Ćosić bili su u bliskim prijateljskim odnosima, ali su oni poremećeni kad se Ćosić udružio s Milanom Panićem protiv Miloševića. Tada je Mihailović napisao Ćosiću jedno prekorno pismo, kojim ga je osudio za iznevjeravanje srpske politike, za neku vrstu izdaje. Na to pismo Ćosić nije odgovorio, ali su prijateljski odnosi među njima do kraja života bili poremećeni.
Kako me politika kao profesija nije zanimala, u nju nijesam htio da uđem. Svoju struku nijesam htio da zanemarim i da je napustim zbog politike. Zbog toga sam ne samo pomenute već i neke druge ponude za političko angažovanje odbijao. Živio sam u uvjerenju da ću biti korisniji nauci nego politici. Kad s vremenske distance ocjenjujem takvo svoje ponašanje, kad imam u vidu sve što sam uradio u nauci, ali i to gdje se i u kakvom stanju nalazila naša politika, uvjeren sam da nijesam pogriješio, utoliko prije što nemam baš nikakvih iluzija da bi se naša politika nalazila u boljem položaju da sam se njoj posvetio.
Sve događaje koji su se ticali krize u koju je zapala Jugoslavija od početka 1991. i kasnije pratio sam s velikom pažnjom, životno zainteresovan za njen ishod, očajan i nesrećan, gotovo bolestan što se sve te nedaće sručuju na moju zemlju i narod kojem pripadam. Poslije svake nesreće koja nas je pogađala, a one su se nizale iz dana u dan, pitao sam se da li je to dno do kojeg smo se morali spustiti da bismo počeli da se uzdižemo. Međutim, dna nikako i nigdje nije bilo, a nijesam mogao ni da ga sagledam, pa je moj očaj bio utoliko veći.
Ponašanje velikih sila, pa i onih koje smo držali za tradicionalno prijateljske, nije me iznenađivalo. Politika je uvijek bila, pa i ostala prljava rabota. U tom poslu nema sentimentalnosti, emocija i ljubavi, već samo golih interesa. Taj ogoljeli interes posebno je došao do izražaja propašću bipolarnog sistema, kad više nije bilo mogućnosti za političku ekvilibristiku i kad se, radi opstanka, nolens volens, trebalo prikloniti jedinom i neumoljivom gospodaru svijeta. Naši takozvani tradicionalni prijatelji ponijeli su se surovo racionalno. Vodili su računa o sopstvenim nacionalnim i državnim interesima, a nas su bezobzirno žrtvovali. Naši tradicionalni neprijatelji jedva su dočekali da nam uzvrate za sve što im se na ovim našim prostorima dešavalo u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Mislim da smo sve obrte koji su se događali u svjetskim tokovima spoznavali s velikim zakašnjenjem i da nijesmo bili dovoljno prilagodljivi. Ali, takvi smo kakvi jesmo i zbog toga smo teško postradali. Da li smo stradanje mogli izbjeći i po koju cijenu, pitanje je na koje se mogu davati i potvrdni i odrečni odgovori.
(KRAJ)