-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Toga kobnog 26. maja 1962 – ispričao je svojevremeno Rajko Medenica potpisniku ovih redaka – bio sam u luku skele, nasred mosta Pjenavac, sa komšijama, braćom Rakočević, Jovanom, Savom i Miljanom, zatim braćom Milivojem i Svetozarom Petričićem, mojim bratom Radojicom, naravno sa grupovođom Mijom Medenicom i još nekima.
Ugrađivali smo valjda poslednja kolica betona. Nas nekolicina smo dolje u skeli zakivali daske i zatvarali beton, odnosno pukotine na skeli, a ostali su ih gore na platformi iznad nas krojili i dodavali nam. Mislim da nije bilo ostalo više od nekolika metra da se napuni betonom i da spojimo lukove kad se skela odjednom zanijela i počela da puca. Sjećam se samo da sam Jovanu Rakočeviću, koji je bio do mene, viknuo:
„Skela se ruši, gotovo je, mi odosmo...”
Tu se moje sjećanje prekida.
Našli su me među prvima. Na mene je prvi naišao Zdravko Vukosavljev Bulatović. Iznijeli su me na cestu – mene i Milivoja Petričića, koji je još davao neke znake života. Nas dvojicu su prvim bolničkim kolima prevezli u Titograd. Mislim da su toga dana samo nas dvojicu i prevezli bolničkim kolima, ni danas ne znam otkud su se stvorila, a sve ostale su poslije prevozili kamionima. Milivoju, nažalost, baš kao ni mom bratu Radojici, Miljanu Rakočeviću iz moje grupe, kao ni tolikim drugima, ne bi spasa, a ja evo dočekah da toliko godina živim sa strašnim uspomenama na tu našu veliku nesreću.
Od onih koji su se u tom času zatekli gore na platformi neki su, pogotovu ako su bili bliže kraju mosta, uspjeli da pobjegnu i izbjegnu nesreću i spase se. Neki su, poput Božine Vasiljeva Bulatovića predosjetili šta će biti. On nas je, zaludu, više puta upozoravao da nešto ne valja, da skela „radi“ i ljulja se i pozivao da je napustimo i sklonimo se na vrijeme. Nijesmo ga poslušali i nijesmo hajali za njegova upozorenja, a on se u jednom trenutku kad ga nijesmo poslušali, sam popeo na platformu i otišao, nijesu ga zaustavile ni opomene i prijetnje poslovođe Mihaila Đukića i kapetana Štimca. Odbrusio im da on neće da gine i krenuo ka obali. Nije ni stigao do kraja skele, a rušenje je krenulo i on je u poslednjem trenutku uspio da se spasi. Kapetan Štimac i Mihailo Đukić su odletje sa građom u ponor. Đukić je nekako preživio a Štimac je poginuo.
Moga Radojicu su, kako su mi poslije pričali, našli na samoj obali, i to u sjedećem položaju, kao da je počinuo. Imao je samo jednu neveliku ranu na glavi. Jednu, ali kobnu, a ja ne znam ni koliko sam ih sve imao i kako sam ih prebolovao, ali, eto, bi mi suđeno da preteknem. Još jednom se obistinila ona narodna: kome je vijeka, tome je i lijeka...
Sjutra: TAJNA
KAPETANA ĐORĐEVIĆA
Povrijeđeni
U nesreći su teške povrede zadobili Dragoljub Bulatović, Milisav Vlahović, Blažo Vujošević, Ilija Vukčević, Mihailo Đukić, Ljubo Đurišić, Murat Zoronić, Miodrag i Rajko Medenica, Božidar Popović, Dobrivoje Ranić, Jovan, Miloš i Sava Rakočević, Luka Šćepanović, Ramiz Hajdarević i Hule Husović. Po saznanjima potpisnika ovih redaka, od njih su živi još samo Hule Husović i Murat Zoronić iz Bistrice Bjelopoljske i Sava Rakočević iz moračkog sela Prekobrđe.