-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kralj Milan i naprednjački kabinet imali su da se suoče i s domaćim javnim mnjenjem. Na dan potpisivanja mirovnog ugovora predsjednik vlade Milutin Garašanin ponudio je ostavku, ali ona mu nije uvažena. Ostanak Napredne stranke na vladajućim pozicijama, značajno je uticao na odnose Beograda i Sofije i narednih mjeseci 1886. godine. Insistiranje na bugarskoj krivici za izbijanje sukoba i na spremnosti za njegov nastavak predstavljali su osnovu srpske zvanične politike prema Bugarskoj.
Rezultati skupštinskih izbora, održanih aprila 1886. godine, ukazivali su, međutim, na postojanje veoma snažne opozicije u Srbiji. Ona je, i pored brojnih policijskih zloupoteba, uspjela da osvoji više od polovine mjesta u Skupštini. Ministar unutrašnjih djela bio je primoran da primijeni sva raspoloživa sredstva kako bi umanjio broj opozicionih poslanika. Ista energičnost ispoljena je i prilikom suzbijanja napada opozicije, koji se povodom izgubljenog rata očekivao tokom skupštinske rasprave. Mašući Pašićevim pismom, u kome je vođa radikala nudio saradnju bugarskoj strani radi izazivanja ustanka u istočnoj Srbiji, još tokom trajanja sukoba Garašanin je prešao iz odbrane u napad. U njegovoj interpretaciji događaja, Srbija je, usled narušavanja balkanske ravnoteže, bila primorana da uđe u rat, a njen neuspjeh bio je posledica izdajničke djelatnosti srpske opozicije. Izloživši događaje na takav način, šef naprednjačkog kabineta nije naišao na ozbiljniji otpor u Skupštini.
Odlučnost kralja Milana i Milutina Garašanina da pred opozicijom ne priznaju poraz razlog je što se ni u prestonoj besjedi, ni u adresi skupštinske većine ne iskazuje žaljenje zbog nedavnih događaja. Kralj Milan, otvarajući 7. juna skupštinu u Nišu, istakao je da su odnosi Kraljevine Srbije i Kneževine Bugarske „ostali onakvi isti, kakvi su i prije rata bili”. Suprotno tome, poslanici skupštinske manjine – radikali i liberali, otvoreno su izrazili žaljenje zbog stanja nastalog između dva naroda „čiji su interesi istovjetni”.
Dok su početkom 1886. godine naprednjaci i kruna držali jedinstven front prema opoziciji, to jedinstvo bilo je ozbiljno narušeno iznutra. O tome je govorila spremnost kralja Milana da se izmiri sa svojim najvećim protivnicima – radikalima, koji su dane provodili u kazamatima beogradske tvrđave. Amnestija za radikale i planovi oko sastavljanja nove vlade prvih mjeseci 1886. svjedoče o ozbiljnosti kraljeve namjere da, već opasno istrošene, naprednjake zamijeni nekom popularnijom političkom grupacijom. Međutim, spremnost istaknutih ličnosti iz redova Napredne stranke da ponovo otvore ustavno pitanje predstavljala je odgovor na brzopletu i samovoljnu politiku srpskog kralja.
U međuvremenu odnosi između Beograda i Sofije ostali su nepromijenjeni. Ne zaostajući za potezom srpske vlade sračunatim na izbjegavanje direktnog opštenja, zastupanje bugarskih interesa u Srbiji našlo se u nadležnosti ruskog diplomatskog predstavništva u Beogradu. Izazivačko držanje Srbije i poslije sklapanja mira naročito je brinulo bugarske zvaničnike. Pišući aprila 1886. o stanju u Srbiji, Konstantin Stoilov tvrdio je: „Tu nema nikakvog sistema, niti programa, niti se misli šta će biti sjutra”. Prvih mjeseci 1886. malo je ko u Srbiji znao kakve će događaje donijeti skora budućnost. Prestoničkom čaršijom kružile su najrazličitije vijesti. Prema jednima, nastavak rata s Bugarskom bio je neminovan i trebalo je da uslijedi ubrzo, dok je, prema drugima, mir definitivno bio povraćen. Iznenađeni srpskim napadom 1885. u Sofiji su riješili da slične opasnosti ubuduće dočekaju spremniji. Nekoliko vojnih stručnjaka upućeno je tokom 1886. godine u tajne misije po Srbiji da na licu mjesta provjere glasine o pojačanim aktivnostima srpske vojske.
Sudeći prema pisanju dnevne štampe i istupima zvaničnika, nije se moglo pomisliti na skorije obnavljanje zvaničnih odnosa. Ekstreman primjer te vrste štiva jeste brošura – „Bugarsko-tatarska razbojništva, pustošenja, silovanja u ratu našem 1885”, štampana u Nišu 1886. godine. Njen sadržaj u potpunosti je posvećen nabrajanju nasilja koja je bugarska vojska izvršila nad civilnim stanovništvom pirotskog okruga. Knez Batenberg prikazan je tamo ne kao evropski monarh, već kao beskrupulozni vođa jedne razbojničke družine. Opisujući trenutak bugarskog povlačenja iz Srbije autor je zabilježio sledeće: „Polazeći iz Pirota knez kradljivac jorgana i dušeka (...) uvio se u svileni jorgan (...) kao dodola i otišao”.
Bugarsko javno mnjenje, opet, kralja Milana vidjelo je kao čudan spoj neprijatelja ujedinjenja i čovjeka bolesnih ambicija. U takvoj atmosferi srpski kralj postao je junak satiričnih dramskih komada, kakav je, na primjer – „Kralj Milan bez ušiju”. Ipak, među bugarskim političarima bilo je i takvih koji su potpun prekid odnosa između Beograda i Sofije smatrali veoma štetnim. Grigor Načovič, diplomatski predstavnik Kneževine u Bukureštu, tvrdio je da treba po svaku cijenu izbjeći novi sukob. Kao političar on je prije svega bio pragmatičan. U pismu bugarskom vojnom ministru Načovič je isticao da odnose sa Srbijom treba popravljati što prije, makar se time i izgubilo nešto međunarodnog ugleda zemlje.(NASTAVIĆE SE)