Tvrdnju Jovana Đonovića o motivima i načinu nabavke bombi istakao sam zbog toga što je on jedan od glavnih saučesnika u tome, jedan od glavnih optuženih, odnosno na smrt osuđenih. Njegovo svjedočenje ima veću težinu i pored toga što mu se mogu pripisati pristrasnost i subjektivnost, što je pisano i objavljeno 1940. godine, kad su još mnogi akteri i režima i optuženih bili u životu i mogli da njegovo svjedočenje demantuju, kao i islednik Stevo Lopičić, koji je o aferi pisao 1927. godine.
Đonović se u velikoj mjeri oslanjao na Lopičićevu brošuru, gdje se kaže da su većina aktera, a među njima i serdar Vukotić, tada bili živi i, koliko mu je poznato, „nijedan od njih nije ni pokušao da demantuje”.
Iz priče ministra Lakića Vojvodića može se zaključiti da on sve to u početku nije shvatao ozbiljno, uputivši ga prvo u Oblasnu upravu da bombe preda. Na Lopičićevo pitanje gdje je Rajković, Vojvodić mu je odgovorio: „Šeta slobodno u pjacu, dok se vidi do sjutra šta će se s tijem”.
U šest časova uveče, istog dana, 23. oktobra, Lopičić je počeo isleđenje Stevana Rajkovića, koji je, kako on kaže, smješten na drugom spratu zgrade Oblasne uprave, gdje je imao „čitav namještaj koji može imati jedan putnik u sobi kakvoga hotela”.
Rajkovićevo ponašanje prema Lopičiću bilo je „dosta nepristojno”, čemu se ni najmanje nije čudio jer je „istoga časa stigao u sobu” serdar Janko Vukotić i, „na oči Rajkovića”, rekao mu da s njim postupa „vrlo lijepo, ne kao s okrivljenikom”, da mu se „redovno” iz hotela „Rajnvajn” donosi hrana. „Sve mi je ovo ulivalo jednu veliku zagonetku, ali nijesam mogao ništa zaključiti dok ne uđem u suštinu istrage” – konstatuje Lopičić.
Na tom prvom isleđenju, na „protokolarna” pitanja Rajković je odgovorio, pored ostalog, da je otišao „prije kratkog vremena” u Beograd u društvu Stevana Ćurčića (prijatelj knjaza Nikole i pisac prvog crn.Ustava-prim. V.I.), da se upoznao sa crnogorskim studentima i da je u dogovoru sa njima pristao da zajednički dođu u Crnu Goru i bombama „rasprše crnogorski dvor i Narodnu skupštinu”; da je od Todora Božovića u njegovom stanu primio bombe, gdje se nalazio i Đorđe Nastić, koji je takođe uzeo dio bombi, kao i Vaso Ćulafić; da su bombe koje je uzeo Ćulafić smještene u jedan kofer i zaključane, da ga odnese i preda Milosavu Raičeviću i Mihailu Ivanoviću; prvi će ih upotrijebiti za dizanje bune u Vasojevićima, a drugi u Kučima.
Zatim, da je ključ od tog kofera kod njega i, kad uhapse Ćulafića mogu provjeriti da li govori istinu; da je Nastić govorio da će bombe odnijeti u Bosnu i tamo ih upotrijebiti, a da ih je on sa Božovićem, Đonovićem, Dakovićem, donio do Kotora, gdje su odsjeli u hotelu „Puhalovića”.
Lopičić iz prvog saslušanja Rajkovića konstatuje da je u svojim iskazima „bio nedosledan”. Na drugom saslušanju, 24. oktobra, Rajković je govorio o samom sklanjanju bombi na Cetinju.
Zanimljiv je odgovor Lakića Vojvodića, ministra unutrašnjih djela, koji kasnije islednim sudijama suda kaže da mu je Rajković rekao da je bombe ukrao Marku Dakoviću i njegovom društvu u Kotoru. Lopičić kaže da je u islednim radnjama ometan ne samo od vojnih struktura nego i drugih državnih organa.
Rajković će kasnije, početkom novembra, poslije torture koja je nad njim izvršena, promijeniti i proširiti prvobitni iskaz. Janko Vukotić predaje Lopičiću spisak ličnosti protiv kojih treba povesti istragu. „Svakojako, poseta serdareva Rajkoviću nije bez ikakve veze sa ovim spiskom, kao što nije i sa izmenjenim Rajkovićevim iskazom”. Lopičić kaže da je Rajković tada izjavio ko je činio njegovu „družinu”. Vukotić je Lopičiću dao dug spisak lica nad kojima treba povesti istragu. Ukupno je bilo na spisku 69 osumnjičenih osoba. Pored spiska, date su i dodatne instrukcije i dokazi uglavnom navodi iz štampe i uhvaćena pisma od kojih su neka navedena.(Nastaviće se)
Piše: dr Vukić Ilinčić