-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Bez obzira na mnoštvo vjerskih nesuglasica, pitanje, u stvari, nije bilo toliko crkveno koliko nacionalno i političko. Prema tom ujedinjenju jednako su se odnosili i jezuiti, i Poljaci, a i Moskva je prihvatala takvu situaciju. Ovako je ruska istorija prije revolucije rezimirala to stanje: „Akt ujedinjenja je najveći poraz koji je nanesen ne samo grčkoj religiji već i ruskoj nacionalnosti u Poljsko-Litvanskoj državi“.
Čak i ako je ovaj zaključak bio tvrd i prihvaćen kao aksiom, ni u tom slučaju nije mogao da liši prava naše pretke lijepih uspomena, koji su ostali da žive u Litvaniji. Obični ruski čovjek, za razliku od njihovih zabludjelih duhovnih pastira, suprotstavljao se jezuitskom, ispolitizovanom ujedinjenju i nasilnom popoljačavanju, toliko koliko su mogli.
U politici se ponekad dešavaju bezizlazne pozicije, koje je nemoguće zaštititi. Ovo je bio baš takav slučaj. Politički protivnici su potpuno i na duži vremenski period zatvorili Moskvi izlaz u Evropu u tom pravcu.
Tačno je, ostala su još jedna vrata prema Zapadu, ali su ona bila na sjeveru i u tim vremenima dosta daleko od novog centra Ruske države. Riječ je o Novgorodu.
Upravo za Novgorod, kako piše u ljetopisima, vezuje se pojavljivanje kneževa Rjurika, Sineusa i Truvora na sloveskim teritorijama, sa kojima je i počela dinastija Rjurikoviča u Rusiji. Baš odavde su Normani nekada krenuli na jug, prema Kijevu.
Kasnije interesovanje kneževa za Novgorod, koji je ostao daleko iza glavnih političkih zbivanja, sasvim je nestalo. Grad je bio prepušten samom sebi, što je i pomoglo da se stvori Novgorodska republika. Kneževi su se često smjenjivali u Novgorodu i sa svojom vojskom su vršili samo ulogu plaćenika za čuvanje novgorodskih veleposjednika i njihove imovine, a sva vlast u srednjevjekovnoj republici je pripadala Narodnoj skupštini – zajedničkom udruženju građana.
Za razliku od većine ruskih gradova, Novgorod se nije obogatio od zemljoradnje, nego od trgovine. Prije svega, trgovina sa zapadnim partnerima je, zahvaljujući povoljnom položaju grada, bila omogućena preko rijeke Volhov, na kojoj je on bio izgrađen i republika je imala direktan vodeni put u Finski zaliv i Baltičko more. Močvarno zemljište oko Novgoroda spasilo je grad da ga Tatari ne razore. Obilje vode, jezera i rijeke omogućavali su da se razgrana mreža trgovačkih puteva, šume su nudile krzno i divljač, a loše zemljište za obradu je natjeralo stanovnike Novgoroda da se bave trgovinom.
U periodu svog procvata Novgorod je bio glavni centar sjeveroistočnog trgovačkog udruženja njemačkih gradova, na čijem je čelu bio Libek, a udruženje je dobilo naziv Hanza.
Hanza je imala svoju trgovačku kuću u Novgorodu, pored koje je tada bila izgrađena jedina njemačka crkva u Rusiji, katolička crkva Svetog Petra. Oko crkve su bila izgrađena mnoga stovarišta i ambari. Čak i u podrumu hrama su bila skladišta robe. Po pravilu, sa dolaskom svake kompanije dolazio je i katolički sveštenik. U to vrijeme, kad su tom trgovačkom kućom istovremeno upravljali gradovi Libek i Vizbi, sveštenik je upućivan u novgorodsku crkvu na po godinu dana, prvo od jednog, a onda od drugog grada. Tek kasnije su Novgorođani pokrenuli trgovinu sa Rigom i Derptom.
Inostrani trgovci u Novgorodu su imali ekskluzivno udruženje, imali su svoja pravna akta i autonomiju, na čijem se čelu nalazio takozvani alderman. Alderman je imao široka ovlašćenja, čak je mogao da utiče na sud i optuženog osudi i na smrt. On je bio posrednik u pregovorima sa Novgorođanima. Novgorod je zastupao arhiepiskop, on je bio najveći autoritet ispred građana i on je učestvovao u rješavanju sporova između stranaca i lokalnog stanovništva.
Novgorođani nijesu primali samo trgovce i zapadne agenate, nego su i oni regularno plovili i trgovali u Evropi. Tačno je, oni nijesu imali svoju trgovačku flotu, ali su često iznajmljivali njemačke i švedske brodove. Iz inostranstva su uvozili metale i razne rukotvorine od metala (izuzetak je bilo oružje, čiji je uvoz bio zabranjen), a takođe je vršen uvoz vina, piva i baltičke haringe. Izvozili su krzno, riblje ulje, slaninu, vosak, konoplju i lan. Sa Istoka na Zapad, preko Novgoroda, išla je i svila.
Ukupnim obrtom zapadne trgovine u gradu su upravljali stranci, ali zato su Novgorođani potpuno dominirali trgovinom na Istoku. Trgovci iz Novgoroda nijesu trgovali samo po Evropi, nego i u Kijevu, i u Povoložju, stizali su čak i na arapski Istok.
Opasnost iz spoljašnosti je stalno prijetila republici, međutim, građani Novgoroda su svaki put sa nevoljama izlazili nakraj. 1240. godine Šveđani su, osporivši Novgorođanima zaposijedanje Finske i podstaknuti papskom bulom na krstaški pohod na pravoslavni Novgorod, upali silom na njegovu teritoriju sa vojskom, koju je predvodio vojskovođa (po jednoj od verzija) zet švedskog kralja Birgera, ali su ih Rusi porazili do nogu na obalama Neve. Knez Aleksandar, koji je komandovao ruskom vojskom, u znak zahvalnosti od svojih zemljaka dobio je nadimak Nevski.
Zatim su pokušali da pokore Novgorod njemački vitezovi. Ali i oni su pretrpjeli poraz od Rusa, koje je predvodio taj isti Aleksandar Nevski, na zaleđenom Čudskom jezeru. Ove bitke, koje su ostavile svijetli trag u narodnom sjećanju, u stvari, nijesu bile jedini sukobi Novgorođana sa krstašima. Kako svjedoče ljetopisi, Rusi nijesu samo jednom uspješno potukli krstaše, već to se dešavalo, kako prije, tako i poslije opisanih događaja.
(Nastaviće se)