-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Karađorđeva hajdučka družina bila je brojna. Prema podacima jednog memoariste, u njoj je bilo „preko stotine” hajduka. Njegovo hajdukovanje pravdao je taj memoarista tvrdnjom da „nigdi nije dao družestvu hristijane arati”, osim što je družinu snabdijevao hranom uzimajući od njih. Poznato je da Karađorđe nije vodio računa o svojoj odjeći, ali se može pretpostaviti da se oblačio, ako ne bolje, a ono kao njegovi hajduci. Opis dvojice njegovih hajduka stvara upečatljivu predstavu o hajdučkoj družini: „Mijuško je bio smeđ i visok čovek i kakav je – aratos ga bilo. Na glavi mu čalma turska (visok fes, pa po njemu poša svilena), na njemu velike čakšire plavetne, na njemu čevkin i dolama, toke na prsima i lepo oružje: dva pištolja srebrna i jatagan belokorac i puška šara velika. Imao je oko 30–35 godina. Mladen (Milovanović) je bio mlad, crnomanjast, poniži od Mijuška, no lepši i lepše toke na njemu i lepše ruo i oružje. Na glavi mu turska čalma, a za čalmom čelenka od tri pera”. Prota Mateja opisao je odmor na daniku hajdučke družine harambaše Jovice iz Vrbice. Na harambaši, međutim, nijesu bile toke, „nego sve taliri jedan do drugoga, po ječermi izprešivati”.
Knez Aleksa Nenadović, kao što smo naveli, imao je valjanih razloga da goni hajduke iz Valjevske nahije. Stoga nijesu uvijek uvjerljiva kazivanja memoarista u kojima se pravda Đorđevo hajdukovanje. Oni su zabilježili scene hajdučkih zuluma, od kojih je najkarakterističnija otimanje djevojaka i njihova udaja za hajduke. Tim načinom Karađorđe je oženio skoro svu svoju družinu, a nekim je bio i „ručni djever”. Isto to radile su i druge hajdučke družine. Otmica djevojaka jedno je od težih nasilja, ispoljavano i tokom i poslije Kočine krajine. Gaja Pantelić nije komentarisao ovakve Karađorđeve postupke, ali je to učinio pošto je opisao istu pojavu u vezi sa harambašom Stanimirom iz Rabrovca: „I za taj zulum ja znam, a i više su jada učinili što ne znam”. Petar Jokić je opisao scenu između Karađorđa i neke babe, u vrijeme jedne potjere. Upitana šta se u selu dešava, ona je odgovorila: „Ta, onaj crni a ne beli Đorđe odmetnu se u hajduke, pa više zla počini nego Turci, pa njega oće da vataju”. Zbog ove iskrenosti baba je prošla loše, što je, uz već rečeno, dokaz više o tome da je hajdučija poprimila vid razbojništva. Prema jednoj zabilješci, Karađorđe je, tri do četiri godine poslije Kočine krajine, bio stari svat Stanoju Glavašu. Oni su, dakle, bili u istoj hajdučkoj družini u vrijeme između Svištovskog mira i dolaska Hadži Mustafa-paše za vezira Beogradskog pašaluka.
Kada je Karađorđe „predvojio pameću” i odlučio da porodicu vrati u Šumadiju, pošao je u Srem po nju. U jednoj krčmi večerao je, ali nije htio da prenoći. „Ja oću da idem, ne marim što je noć, ja sam se naučio noću ići, i oću da idem mojoj familiji”, odgovorio je na krčmarevu ponudu da prenoći. Birtaš iz Rakovice nazvao ga je pustahijom i zlim čovjekom, a povod za to našao je u Đorđevoj smjelosti da sam tumara noću. Zbog toga je dobio batine. Njegova žena uspjela je da u gužvi iz Đorđevog džepa izvuče kesu sa 500 forinti. Ova scena svjedoči i o tome da je hajdukujući stekao prilično novca, koji mu je omogućavao mirniji porodični život. Nezadovoljstvo naroda pustahilukom bilo je opravdano, ali se nije moglo suzbiti.
Pošto je porodicu smjestio u Topoli, a prilike se, krajem 1793. i početkom 1794. godine, stabilizovale ponovnim zavođenjem samoupravnih ustanova, Karađorđe se okanio hajdučije. Nema pouzdanih podataka o mjestu koje je zauzeo u samoupravnim tijelima, ali se sa sigurnošću može reći da mu je, kao bivšem harambaši, povjerena borba protiv hajdučije. Prestankom ratnih dejstava, zavođenjem starog poretka – turske vlasti i samouprave – hajdučija je izgubila pređašnji smisao i pretvorila se, bar djelimično, u pojavu štetnu po narod. Đorđa je, najvjerovatnije u vrijeme dobijanja fermana o samoupravi 1793. godine, angažovao obor-knez Kragujevačke nahije da primiri hajduke. Memoaristi dovode ovu pojavu u neposrednu vezu s velikom hajdučkom poharom Dragačeva, u kojoj on nije učestvovao. Samo je obor-knez, a od njega je to tražila turska vlast, mogao povjeriti ovu dužnost bivšem harambaši. „Tako mi hak Boga velikoga, koji bi se ajduk čuo najdalje do nedelje dana teraću ga, ako ga stignem, ubiću ga, a koga ne stignem isteraću ga iz ove zemlje”. Ova akcija mora da je bila dobro smišljena i izvedena, pošto su se većina hajduka, čak i cijele družine, primirili i napustili hajdukovanje. Karađorđe je započeo drugačije da živi.
Nastanivši se u Topoli, Đorđe je mogao da dođe do imanja novcem stečenim u ratu i hajdukovanjem, kao i zahvatanjem pustara i krčevinom šikara. Radeći ratarske poslove, pomalo trgujući, on je stekao pristojan imetak, dovoljan da mu osigura položaj uobičajen za mlada domaćina. Pretjeruju oni koji tvrde da je Karađorđe u vrijeme kad je Pašalukom upravljao Hadži Mustafa-paša bio „dobar domaćin i imućan gazda”.
(NASTAVIĆE SE)