-PIŠE: Perivoje Popović
Izuzetnog mladog čovjeka imena Dalibor Filipović nikada nijesam srio u svom poprilično trajnom ili u njegovom svježem i nesporno širokoznačnom životu. Troimenog pjesnika Dalibora Filipovića Filipa znam odavno i uvjeren sam da ga dobro poznajem. I izuzetno (ponovo sasvim namjerno kažem: izuzetno) vjerujem u njegovu pjesničku riječ, u njegov svojevrstan stvaralački čin.
Možda dati iskazi mogu nekome da se učine odveć tvrdima, ali budući da su nesporni u punoj refleksivnoj i estetskoj dimenziji, ne može se podrazumijevati bilo kakav osjećaj nesigurnosti, naknadne pameti ili elementarnog kajanja. Egzaktna potvrda izrečenog stava su brojne knjige, priznanja i nagrade, ali i sve da nije tako, čak i u hipotetičkoj anonimnosti, Filipovo djelo bi se moralo imati kao seriozan ton u očekivano ozbiljnom sistemu spisateljskog, poetičkog i artističkog sazvučja. I to jeste zvjezdani zrak koji se javlja pri samome istočju, ali izabrani poeta posjeduje i jedinstven smisao odlučnosti, neslućenu snagu uvjerenja da se mora izdržati, da je jedini apsolut u opštoj relativnosti stvaralačke svakodnevnosti – da nema koraka unazad; može se i ima se pravo samo na koračanje naprijed, samo prema svjetlosnom cilju koji se zove poezija. Onda i prije, i nakon i napokon, i odmah i a posteriori: ostaje predan, čestit i duboko smisaon istraživački rad. Svaka nova riječ, svaki novi stih, svaka nova pjesma jeste nova namjera Dalibora Filipovića Filipa da se otkrije nova mogućnost, novo značenje, nova mudrost – da nastane neo-sofija, da se spozna nespoznato, da se u sopstvenom biću i okruženju prepozna i sagleda još neviđeno, još nečuveno, još nedoživljeno – da se ponovo i ponovo koliko je najviše moguće istraži šta upravo može da ima – s one strane.
S one strane – kao skup pjesama, „S one strane” kao knjiga, s one strane kao doživljaj postojećeg, kao anticipacija (ne)mogućeg svijeta – upravo jeste trenutak gdje treba duže i strpljivije da se zastane nad Filipovićevim djelom. Tu je, baš, nužan pošten pogled unazad i ponovno suočavanje sa knjigama! „Daj da budem olovo”, „Nema kraja noći”, „Elle”, „Predvorje zenica”, „Uzvik iz sredine reda”. Punu pažnju zbog adekvatnog saznanja o poimanju poetike i autopoetike vrijednog autora, zaslužuje i Filipovićeva „Antologija savremene poezije knjaževačkih pjesnika”.
Filipov, po godinama nešto stariji, ali u punom smislu istinski poetski sabrat i saučesnik Dejan Bogojević, ispravno konstatuje da „samo pjesnik koji je dosegao dovoljno duboko može napraviti jedan ovakav izbor koji apsolutno funkcioniše i u segmentima, ali i kao celina”. Bogojević je, da bude znano, prednje naglasio naspram Filipove već pomenute knjige „Uzvik iz sredine reda”, ali rečeno, i te kako, može da se odnosi i na djelo koje neposredno komentarišemo, i na ukupnost Filipovićevog poetskog djelovanja.
Da li pjesnikov, Filipov iskaz iz novomudrosti: „Ipak smo stigli do ruba poezije” – znači mogućnost pada u bezdanje tame antipoetskog, antipoetičkog, antiljudskog i - na univerzalnom planu – antibožjeg, antibožanskog? Propovijeda li to punokrvni poetski vjernik neku vrstu poetološke gnoze? I kad bi bilo tako, ne bi bilo moguće da povjerujemo, nema uslova da mu se povjeruje.
Filipovićevi rubovi poezije jesu nalik horizontu; već kod sledećeg brijega, već na sledećem brdu, pogotovu na sledećem vrhu planine otvara se novi rub, otvara se nova linija horizonta – pa tako do beskraja, a kad se i tamo stigne, opet imamo novi beskraj, novi neočekivani horizont, novu do tada neviđenu vidikovu poetsku liniju. Tada, nužno tada, nastaje „S one strane”, poezija pred kojom opet mora da se zastane, ali sada sa pogledom unaprijed.
Ona, očigledno, jeste nova tačka pjesnikovog pjesničkog oslonca, ona jeste dubinski epicentar za nova ali dobro kontrolisana pjesnička nastojanja. Poezija, odvajkada, a savremena poezija osobito, jeste haos, jeste amorfno kretanje, jeste bestežinsko agregatno stanje. U stvari bilo bi sve to da ne postoje pjesnici poput Bogojevića, Filipovića, Milojića i dr., pjesničkih potomaka neponovljivog drugog Branka srpske poezije. Postoji i za poštovanje je i onaj treći ili drugi do prvog, kao imenjak i prezimenjak sa srednjim slovom, no to je druga, uistinu klasična, osobena priča iz drugačijih pjesničkih eona. A ovdje je riječ o pjesnicima širokog ovevremenog višedimenzionalnog poetološkog istraživačkog djelovanja – koji ne mora i ne može da bude savršen samo poezijom u osnovnom značenju – preostaje, nužnost je neo-sofija, nužnost su neologizmi i kovanice koje pomažu da saznamo, da ugledamo, da vidimo, čujemo i osjetimo što je u stvari, što može da bude tamo negdje s one strane.
Čovjek djeluje, htio bi da bude moćan. Pjesnik stvara – želio bi da moć, da nadmoć ljudsku proslavi. Najednom zavlada sumrak, zaprijeti mrak – jedva se prst pred okom prepoznaje. Ostaje samo pjesma. Ostaje duh. Ostaje poezija kao mogući izvor za snagu neoelektrizma iz koje može ponovo da poteče želja da se preživi, da se nađe izlaz i kada se čini da je sve nestalo, da je apsolutna samo pustoš. U molekule života, i u pretežnoj pustoši, vjeruje pjesnik. Vjeruje ozbiljni, trajno mladi poeta Dalibor Filipović Filip. Vjeruje poeta u ozbiljnu misao poezije, u nesvakidašnju misiju pjesništva. Vjeruje u nužnost kajanja i pokajanja, u mogućnost trajanja i postojanja. Bivajući i bivstvujući u dobrom su skladu u strukturi njegove poetike. Dovoljno za čovjeka da postane mislilac, dovoljno za pjesnika da opstane kao mudrac, makar ga vidjeli i prepoznali samo s one strane, makar mu vjerovali samo na rubovima neo-sofije, makar od svega nastao samo veliki san.(NASTAVIĆE SE)