-Piše:Budo Simonović
-Čitam uglavnom dok čuvam ovce, kad se tako nađem sam u pustinji i tišini, gdje me ne može omesti ništa osim kiše i kakvog nevremena – objašnjava svoju nesvakidašnju strast Dragiša Mićunović. –A koliko sam razumio i iz svega do sada pročitanog dokučio, i sva najveća djela svjetske književnosti pretežno su nastala u prirodi i tišini.
Poslije, kod kuće, najčešće izjutra, pošto rano ustaje, dok je stoka još u toru ili štali, Dragiša prepisuje ono što je prethodnog dana čitajući zapazio i označio. Tako je za desetak godina nastalo to njegovo veliko „mislilo”, zbornik mudrosti i umotvorina velikana pisane riječi, koje ni njega kao „običnog” čitaoca nijesu ostavile spokojnog. Mnoge od tih mudrosti on je naučio i napamet i počesto ih prigodno koristi i u svakidašnjem razgovoru:
„Slatka je uteha nadati se da će se naše najlepše misli kao cveće izabrati, na naš opšti jezik izdati, naša imena živeti i mila našem rodu biti, za dobro koje smo mi učinili za one u dalekim vremenima kad se naše kosti u prah obretu” – citira Mićunović Dositeja Obradovića, objašnjavajući smisao zapisivanja, odnosno toga što on tako neumorno radi već više od jedne decenije.
– Istog smjera i značenja je i jedna Napoleonova misao: „Nema veće pobjede od pobjede znanja nad neznanjem. To su jedine pobjede koje ne nose kajanje” –veli glasoviti francuski imperator i dodaje da „nema plemenitijeg posla nego u narodu širti velike misli čovječanstva”.
Nastojao sam da dođem do djela najpoznatijih svjetskih književnih i filozofskih umova i u tome mi je nikšićka biblioteka mnogo pomagala. Dešavalo se tako da mi do ruku dođu i pojedine knjige koje nikad niko prije mene nije ni otvorio, a kamoli pročitao. Takav slučaj je, recimo, bio sa Volterovom knjigom „U ime savjesti i razuma”, koju je napisao još daleke 1865. godine. Ili veoma zanimljiva knjiga „Izgubljena vjera” Miška Kranjeca, koji je opisivao stanje u poslijeratnoj Titovoj Jugoslaviji i predvidio mnoge stvari koje su se danas obistinile.
Najviše, inače, volim da čitam poeziju i misaona, filozofska djela. Teško mi je, ipak, da izdvojim nekoga od pjesnika i pjesničkih djela, ali od svega što sam pročitao iz te oblasti na mene je nekako najsnažniji utisak ostavio Ljermontovljev „Demon”. Ja to baš i ne umijem sasvim da objasnim, ali mi se učinilo da je Ljermontov nekako najpotpunije i najbolje dočarao tu nečistu silu koja stalno pokušava da zavlada i nadvlada čovjeka. Gete je to u „Faustu” sažeo u samo jednoj rečenici: „Teško tome srcu u kome ta božja sila i sotona nađu polje za svoj obračun.” Naravno, i naš Njegoš je u tom pogledu dosegao nebeske visine.
Mene, inače, posebno zanimaju stariji pisci i njihova vidovitost, moć da predvide sve ono što se dešavalo pošto su oni otišli sa ovog svijeta. Mora, na primjer, da je u ono vrijeme zastrašujuće djelovalo Geteovo predviđanje: „Ubduće nećete morati da tražite lude u ludnici, sretaćete ih svuda po ulici.”
Ali, on je isto tako rekao: „Vjerujem u čuda, može doći vrijeme da će se unuci vraćati na zidine svojih predaka, pod crna stabla visokih lipa, doziđivati, obrađivati i ograđivati, jer korisnost stiče prednost. “
Sjutra: KNjIGA ČOVJEKA ČINI ČOVJEKOM
Posebno voli srpske klasike
U Mićunovićevom imeniku pisaca čija je djela pročitao, posebno mjesto zauzimaju srpski klasici. Osim već pomenutog Dositeja, tu su i Jakov Ignjatović, Milovan Glišić, Svetolik Ranković, Milutin Uskoković, Vojislav Ilić, Sima Pandurović, Milan Rakić, Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Zmaj, Ljuba Nenadović, Stefan Mitrov Ljubiša, Petar Preradović, Dis, ali i Tišma, Rastko Petrović, Antonije Isaković... Zanimljivo je da je pročitao i više klasičnih filozofskih djela od Kanta i Hegela do Vladimira Solovjeva, kojeg posebno ističe i voli.
Kad je mogao Robert, mogu i ja
Dok govori o piscima i knjigama koje je pročitao, pa i u razgovoru o svakidašnjim stvarima, Dragiša Mićunović često citira misli, poruke i poduke iz njih ili odrectuje po koji stih. Na pitanje kako u tim godinama može tako dobro da pamti i čuva od zaborava toliko citata, on šaljivo odgovara: „Pa ako je moj brat Robert Mičam mogao godišnje da snima po dva -tri filma i napamet uči toliko uloga, mora da ja po tome ličim na njega.”