-PIŠE:DR RADOMIR PRELEVIĆ

Životnu egzistenciju Stevan je, po ugledu na većinu svojih seljana Dučića, zasnovao na kamenorezačkom zanatu, čime se bavio do kraja svoga kratkog života. Bio je talentovan kamenorezac, o čemu svjedoči nekoliko spomenika urađenih njegovom rukom na groblju pred Crkvom Sv. Dimitrije u Dučićima i pred Crkvom Sv. Đorđa u Podgorici.
Ona luča prosvjetiteljstva, zapaljena u njegovom duhu u dječjem uzrastu, međutim, nikada više nije utrnula: dok je klesao tvrdi kamen, pred očima su mu promicale slike, stihovi, priče i prizori iz narodnoga života njegovih Kuča. Možemo zamisliti Stevana kako, zatim, pored petrolejke, do duboko u noć zapisuje sve ono o čemu je preko dana razmišljao.
Djelo Stevana Dučića duboko zalazi u dva odvojena stvaralačka područja – etnografiju i književnost. U etnografiji mu je uzor bio čuveni naučnik dr Jovan Erdeljanović, a u književnosti vojvoda Marko Miljanov. Stevan Dučić je sa svojom suprugom Jovankom živio u Podgorici i Dučićima. Nijesu imali poroda. Umro je 30. marta 1918. godine. Sahranjen je pored Crkve Svetoga Đorđa u Podgorici na mjestu koje nikada nije identifikovano, a grobnica koju je za sebe sagradio u Dučićima i danas je prazna.
Etnografska djela
Knjiga Stevana Dučića „Pleme Kuči – život i običaji” je djelo neprolazne vrijednosti u oblasti etnografije, slično kao što je to slučaj sa djelom vojvode Marka Miljanova u književnosti. O Kučima nikada više nije napisana slična knjiga, pa se može samo zamisliti šta bi bilo sa našim identitetom da ta knjiga nije napisana. „Pleme Kuči – život i običaji” je obimno djelo od šest stotina stranica; a materija je izložena u dvanaest poglavlja koja nose naziv po pojedinim manifestacijama narodnog života: privreda, kuća i pokućstvo, nošnja, hrana, društveni život, običaji, praznovjerice - vračanje-gatanje i bajanje, zabave, glavnije duševne osobine, tjelesne osobine, narodna medicina. Iako je ovaj popis sadržaja knjige zaista impresivan, utisak o njenom bogatstvu se ne može steći bez uzimanja u obzir preko stotinu i pedeset naslova pojedinih odjeljaka. Njihov sadržaj omogućava čitaocu da doživi punoću narodnog života koji je u Kučima bujao u devetnaestom vijeku. Dučićevi opisi odgovaraju u potpunosti predmetu o kome je riječ, a zapisi narodnih priča, pjesama i drugih oblika stvaralaštva su pouzdani. Zato je nakon pojave ove knjige svaki istraživač prošlosti u Kučima, ma iz koje naučne oblasti bio, imao odakle da počne i da bez bojazni osloni svoj rad na ovo djelo. Tako, na primjer, ja sam prije nekoliko godina članak o prvim školama u Kučima u devetnaestom vijeku gotovo u potpunosti zasnovao na Dučićevom opisu prosvjetnih prilika u Kučima, ili, drugačije rečeno, taj članak uopšte ne bi mogao biti napisan bez Dučićevog opisa. A takvih primjera je mnogo.
Rijetko viđeni primjer
Podsticaj za ovo etnografsko istraživanje Stevanu je dao dr Jovan Erdeljanović kada je 1904. godine boravio u Kučima, sakupljajući građu za svoju znamenitu knjigu „Kuči – pleme u Crnoj Gori, etnološka studija” koju je na 343 strane objavio tri godine kasnije u Beogradu. U uvodu te studije dr Erdeljanović pominje doprinos koji su mu prinijeli vojvoda Marko Miljanov i Stevan Dučić: „Ali mi je najviše koristila knjiga vojvode Marka Miljanova, ‘Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi’ (...) Neke podatke o kučkim običajima saopštio mi je pismeno g. Stevan Dučić iz Podgorice, rodom Kuč iz sela Dučića”.
Nakon ovoga, dr Erdeljanović nastavlja odavanjem nesvakidašnje počasti Stevanu Dučiću: „Nadajući se da će g. Dučić opširno opisati sve kučke običaje i verovanja (on već na tome i radi), ja sam iz svoga rada izostavio mnoge pojedinosti te vrste koje sam prikupio, i ograničio se samo na ono što je najglavnije.” Ovdje imamo rijetko viđeni primjer u društvenim naukama da jedan autor prepušta drugom autoru prednost u publikovanju značajnog dijela vlastitog istraživanja, uz to ga čak i preporučujući kao kompletnije i autoritativnije!
(Nastaviće se)