-PIŠE:DR RADOMIR PRELEVIĆ

„Piščev cilj nije bio samo da prikaže borbu i stradanja glavnog junaka, nego i da prikaže ropski položaj i patnju naroda u Staroj Srbiji pod turskim jarmom.
Na početku djela pisac je dao istorijski okvir romana, počev od seobe naroda iz Stare Srbije pod Čarnojevićima i Šakabentom, kada je došlo do promjene etničkog sastava u tim krajevima. I sam Dučić je duboko doživio tragediju srpskog naroda u srcu nekadašnje carevine u Staroj Srbiji koja je pod Turcima postala „zemlja tuge i plača”, a Srbi turski izmećari i sluge.
Protiv takvog stanja ustao je Rako Đurić iz sela Rudnika, njemu su se pridružili i drugi odvaženi ljudi iz crnogorskih brda i susjednih krajeva, a među njima najistaknutiji Ilija Kuč.
Svoj roman Dučić naziva pripovjetkom koju određuje kao „djelo studije”, što znači da je to ujedno istorijski spis i imaginativna proza. U stvari, djelo je biografski roman o Iliji Kuču, čiji život pisac prati od dječačkih godina kada su mu se roditelji doselili u Metohiju.
U radnju djela pisac je uveo likove hajduka koje spominje Marko Miljanov. Dučić je oživio u događajima, pokrenuo u hajdučkim akcijama, u odnosima i razgovorima. Pored ovih, javljaju se i drugo koje ne pominje vojvoda: Milić Nikđurović iz Dučića, Ilija Vukov iz Riječke nahije i dr.
Dučić je znatno proširio područje borbe hajdučke družine, pa je uveo nove likove hajduka, njihovih jataka i turskih nasilnika iz Makedonije, Bugarske i novopaarskog kraja.
U hajdučkoj četi bilo je Turaka i Arbanasa, čiji je cilj hajdukovanja bila pljačka, zato su se drukčije ponašali u akcijama nego srpski hajduci.
Nasuprot hajducima, prikazani su zulumćari i tlačitelji naroda. to su surove ličnosti, ljudi pohlepni na slavu, bogatstvo, žene, nastojali su da utjeraju strah u kosti okolini. Prikazani su pojedinačno, individualno, upečatljivo i višestrano, osvijetljena je njihova spoljašnjost, brutalni postupci, divljačko nasilje i zaslužena kazna koja ih je stigla.
U djelu Marka Miljanova harambaša Đurić i mnogo mlađi Ili Kuč dati su zajedno, nerazdvojno, gotovo uvijek prednost u družini, u odlučivanju, u akcijama data je Đuriću kao strijemu i iskusijemu ratniku. Poslije devetnaest godina zajedničke borbe, na poprištu je ostao Ilija koji je pretrpio najstrašnije muke i nije odao jatake i saradnike. Dakle, Ilijinom ranijem junaštvu dodata je nadljudska izdržljivost na mučilištu. Kao da je izašao iz narodne pjesme o starom Vujadinu, kao jedan od „sokolova” kojima stari hajduk upućuje amanet da ne izdaju „druga nijednoga”, ni jatake ni krčmarice.
Dakle, okvirna priča u romanu data je prema djelu Marka Miljanova, ali je Dučić izvršio mnoge izmjene, razradio i dogradio fabulu, uveo brojne likove, obradio nove motive, proširio prostor zbivanja radnje. Među najkrupnije izmjene vojvodinog koncepta priče spada davanje prednosti Iliji u odnosu na Đurića dok su zajedno hajdukovali. Pisac je izvršio inverziju između ova dva lika, Kuča proglasio za drugog harambašu, Đurića pomjerio u drugi plan! I tako se u maloj družini javljaju dva predvodnika.
U hronici zbivanja Ilija je protagonista svih akcija, vodi glavnu riječ, svi ga pitaju za savjet i pokoravaju se njegovoj volji. On izvodi najopasnije podvige, čini najveća junaštva, nalazi nove jatake i saradnike, prikuplja nove odvažne borce po makedonskim i bugarskim krajevima. Narodu objašnjava ciljeve borbe, budi klonuli srpski duh, kažnjava najveće tlačitelje naroda. Zato postaje poznat i slavan u krajevima u kojima bijesni turski zulum.
(NASTAVIĆE SE)