-Dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Sudbina povratnika iz rata postala je jedna od tema koje su pedesetih godina inspirisale mnoge američke, engleske, japanske, italijanske, francuske, poljske ili sovjetske filmske reditelje. Većinu tih djela, pogotovo ona najznačajnija, kao što su „Najbolje godine našeg života” Viljema Vajlera ili „Čovjekova sudbina” Sergeja Bondarčuka, viđeni su na ekranima jugoslovenskih bioskopa.
U tim godinama domaći film nije imao djela za poređenje i tako je bilo sve do pojave „Veselice” Jože Babiča. Kako se to dogodilo posle „Vlaka bez voz nog reda” Veljka Bulajića i u atmosferi nespokojstva i očekivanja novih promjena u filmskom stvaralaštvu, to je ovako kontroverzno djelo naišlo na podijeljena shvatanja — od onih koja su u njemu vidjela samo zakašnjeli recidiv poznatih zbivanja do uvjerenja da je to impresivno ostvarenje dubljeg smisla.
Vrijeme je učinilo svoje pa je Babič ostao najviše upamćen upravo po ovom svom ostvarenju. U Babičevom pristupnom ostvarenju „Tri četvrtine sunca” locirana je priča u starom literarnom maniru o završetku rata i danu u kome desetak interniraca treba da krene svojim kućama. Za njih to nije običan dan — godinama su maštali o njemu, bili suočeni sa smrću, vjerovali u život koji je daleko od njih, tako da se ovo čekanje, puno unutrašnje napetosti, u kratkom vremenskom intervalu, preobražava u osobenu dramu koju je teško iskazati običnim pojedinostima: željezničkom stanicom, peronom, susjednom ulicom ili sporednim kolosjekom.
Slavko, Mateo, Helena, Koleg, Mihail ili Marija psihološki su dosta zanimljivo objašnjeni, ali i dovedeni u odnose koji nisu uvijek do kraja ubjedljivi. Umjesto da pođe u potragu za poetskim dimenzijama zbivanja, reditelj je slijedio scenaristu i dosta se zadržao na ilustracijama. Tek tamo gdje je osjetio da je moguće učiniti nešto samostalnije dobili smo plastičnu atmosferu, kroz sliku su probili topli i životniji impulsi čovjekovog unutrašnjeg doživljaja. Ima tu rediteljskih nagovještaja, nečeg izvornijeg i prirodnijeg, pa je film i pored svih ograničenja bio iznad standardne produkcije svojim neospornim kvalitetima.
Babič je svoje dugogodišnje pozorišno iskustvo vrlo brzo prilagodio filmu, tako da se već u svom sledećem djelu „Veselica” pokazuje kao reditelj sa mnogo više samostalnosti, otvorenosti i rediteljske angažovanosti.
(NASTAVIĆE SE)

O režiseru filma „Veselica”

Jože Babič rođen je 1917 u Ljubljani. Bio jugoslovenski i slovenački reditelj, glumac i scenarista. Pozorišno obrazovanje stekao je u Sloveniji i Italiji. Njegova umjetnička afirmacija vezana je za Slovenačko narodno pozorište u Trstu, gdje je dugo vremena bio umjetnički rukovodilac i reditelj. Zalagao se mnogo za afirmaciju i stvaranje profesionalnog teatra u Novoj Gorici. Filmom je počeo da se bavi poslije rata u Sloveniji, ali je snimao i u drugim jugoslovenskim filmskim centrima. Pored rada u teatru i na filmu, režirao je više televizijskih drama i serija. Nosilac je značajnih priznanja i nagrada. Umro je u Ljubljani 1995. godine.