- Piše: Budo Simonović

Ime Mija Mijuškovića je neraskidivo vezano za prostor Pive. Jer, bez pretjerivanja se može reći da je on jedan od junaka u velikoj priči o izgradnji hidrocentrale na rijeci Pivi i u sklopu toga o izmještanju i spasavanju znamenitog Pivskog manastira – u priči o jednom, poslije pruge Beograd – Bar, od najvećih, najrizičnijih i najspecifičnijih graditeljskih poduhvata u istoriji Crne Gore, čuda kojima se s velikim razlogom zadivio cio svijet.
Naime, čim je počela priča o ovom velikom pregnuću, Mijušković se, kao već iskusni i priznati hidrometeorolog, jedan od osnivača i utemeljivača moderne crnogorske hidrometeorologije, našao u toj priči kao nezamjenljivi akter. Njegov prvenstveni, „radni“ zadatak bio je da prati, proučava i graditeljima obezbjeđuje podatke iz oblasti hidrologije i hidrometeorologije, nemjerljivo važne za taj veliki radni podvig. On se tu, međutim, uz tu profesionalnu obavezu i ne zanemarujući je ni za trenutak, počinje predano zanimati i za umjetnost.
Krstareći Pivom, golometnim planinskim površima i bespućima i slomovratima klisura i klanaca kroz koje su Piva i Komarnica prolomile i našle tajne staze i bogaze do mjesta sastanka na domak uboge varošice Plužine, Mijušković je počeo da zapaža i otkriva zanimljivosti i ljepote koje je priroda tu sakrila. Shvatio je, međutim, da bi sve to brzo moglo nestati i zarad svjetlosti zauvijek ostati u mraku dubina budućeg akumulacionog jezera. Zato je pohitao da štogod od tog blaga spasi i otme, sačuva za potomstvo, za one koji nikad do kraja neće moći da shvate kakvu su ljepotu kao ale proždrle Piva i njene pritoke, bijesne što ih je čovjek pobijedio, ukrotio ih i uskratio im slobodu, ućutkao njihov huk i onemogućio ih da svoju moćnu energiju troše u nepomirljivom ratovanju i sukobima sa liticama kanjona.
Tako su nastale prve skulpture iz tog velikog ciklusa pod imenom „Piva koje više nema“, ciklusa, koji po riječima samog umjetnika, sadrži više od sto djela. A kako je profesionalni hidrometeorolog postao vajar svetskoga glasa, sam je još osamdesetih godina prošlog vijeka objasnio u jednom opširom razgovoru sa Vesnom Mališić:
– Kao vrlo mlad počeo sam „po zadatku“ da radim u hidrometeorološkoj službi Crne Gore, koja tada praktično nije ni postojala. S velikim oduševljenjem, zajedno sa nekoliko meni sličnih zanesenjaka, radio sam u teškim uslovima, pješačio po snjegovima i žegama, u vrijeme kada je bilo malo puteva i skoro nikakvog prevoza. Tada sam se čudio kako ljudi jedva čekaju da završe radno vrijeme.
Ipak, mnogo kasnije, shvatio sam da posao za koji sam toliko dao vodi šefovskom i direktorskom mjestu, s koga se tako presudno može uticati na ljude i pojave. Postalo mi je tijesno u kancelariji. Godinu dana nijesam skoro ništa radio. Jedva sam čekao vrijeme da iz kancelarije izađem. Shvatio sam da je ubitačno da čovjek radi nešto što mora a ne voli. Izlaz sam tražio u osmišljavanju života, u nečemu što mi je blisko. Tada sam, više slučajno, počeo da razmišljam o onome što sam doživljavao pješačeći po Crnoj Gori. U svijesti su mi se javljale razne slike i oblici, a često, kad me negdje, u nekom kamenjaru zatekne noć, pričinjavale su mi se neobične siluete. Negdje 1959. godine, počeo sam skoro nesvjesno da od neobičnog oblika drveta pravim nešto što sam kasnije znao da se zove skulptura...“
Sjutra: SAMO LjUDI
LjEPOTU RUŽE