-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ćopićevu svijest o specifičnosti nacionalnih i jezičkih prilika u Bosni potvrđuje i Bećković. Opisuje ga kao čovjeka koji je „tu vidio neke strahote i nije u tome htio da učestvuje”. Zapamtio je Ćopićev strah i riječi izgovorene kada su se kasnije privatno sreli: „Nemate vi pojma, čim se vi igrate” i „Nemate vi pojma šta je Bosna”. Ivanu Ivanjiju je tekst pružio njegov tadašnji prijatelj Ivan V. Lalić, uz riječi: „Ajde potpiši, mi smo već potpisali.” Ivanji svjedoči: „Ja sam bio sklon da potpišem sve što mi Ivan Lalić da, ali sam ipak pogledao šta tamo piše.” Kad je pročitao, uzviknuo je: „Jeste poludjeli, to je antijugoslovenstvo.” [...]
Prema tekstu „Predloga” koji je objavila „Borba” 2. aprila 1967. grupa srpskih pisaca je podržala razdvajanje dva jezika i zahtijevala da se iz zvanične upotrebe izbace nazivi srpskohrvatski i hrvatskosrpski jezik i sprovede ravnopravnost tih dvaju jezika. Polazilo se od toga da je „Deklaracija” značajan istorijski dokument koji su prethodno usvojile najznačajnije kulturne institucije Hrvatske i da se može smatrati „reprezentativnom i meritornom”. Zaključeno je da se Bečki i Novosadski dogovor smatraju poništenim, da će se „hrvatski i srpski jezik razvijati u punoj samostalnosti i ravnopravnosti” i da se to ima odnositi na sve jezike naroda i nacionalne azbuke (makedonsku i srpsku ćirilicu i pravopise). Predloženo je da se obavezno izbace iz zvanične upotrebe nazivi srpskohrvatski i hrvatskosrpski i da se u administraciji federacije, saveznim propisima, diplomatiji, zakonodavstvu, političkim organizacijama, željeznicama, PTT-u, Tanjugu, Leksikografskom zavodu Jugoslavije, carini, JNA, svuda sprovode ravnopravnost ovih jugoslovenskih jezika i azbuka. Traženo je da Radio-televizija Beograd prestane da „neovlašćeno igra ulogu centralnog jugoslovenskog studija” i da u svom lokalnom programu uvede ćirilicu, a da se u zajedničkim emisijama Radio-televizije Jugoslavije paralelno upotrebljavaju oba pisma. Na zahtjev iz „Deklaracije” kojim je traženo da nastavnici, službenici i javni radnici smiju da koriste samo jezik sredine u kojoj djeluju, što bi značilo da bi i Srbi u Hrvatskoj morali da koriste u zvaničnoj upotrebi samo hrvatski jezik, autori „Predloga” su uzvratili zahtjevom da se svim Hrvatima u Srbiji i Srbima u Hrvatskoj ustavom obezbijedi pravo na školovanje na svom jeziku i pismu i po svojim nacionalnim programima, pravo na upotrebu svog nacionalnog jezika i pisma u opštenju s organima vlasti, pravo na stvaranje svojih kulturnih društava, zavičajnih muzeja, izdavačkih i novinskih preduzeća, „jednom riječju pravo na neometano i slobodno njegovanje svih vidova svoje nacionalne kulture”. [...]
Dva dokumenta o jeziku su imala sasvim različitu težinu, ali su bila podvrgnuta istovjetnoj partijskoj reakciji. Srpska partija se nije odlučila da „Predlog” ostane interna stvar Udruženja književnika Srbije i da se priča o njemu završi na tome što je u toj organizaciji ostao bez većinske podrške, već je dokument i njegove potpisnike izložila istoj osudi kakvoj su bili izloženi „Deklaracija” i njeni tvorci. Matija Bećković naglašava da je tada vidio „kako politika može za svoje potrebe da od nečega napravi po želji događaj koliki treba. To je sve moglo da ostane u onoj tamo sobi u Udruženju književnika i da niko za to ne zna, ali su oni poslije cijelu tu stvar proširivali i davali joj razmjere najvećeg političkog značaja. Mada su već tu na licu mjesta bili pojedini članovi raznih foruma koji su odmah kao da je neko bacio šibicu na benzinsku pumpu naduvavali to, naročito Milojko Drulović”.[...]
O „Predlogu” je vođena oštra diskusija. Bilo je jasno da ga većina u Udruženju književnika Srbije nije podržala, te je na taj način odbačen. Predsjedavajući je na kraju diskusije izrazio „ličnu želju” predlagačima „Predloga” i predstavnicima medija da taj tekst ne objavljuju, a da se predlagači ponovo sastanu, oslušnu i glasove druge strane i razmisle da li ostaju pri svakoj svojoj riječi, pa da tek onda tekst ponude javnosti. „Večernje novosti” su sjutradan dosta tačno prenijele da je tekst 42 književnika shvaćen samo kao povod za diskusiju na novom plenumu 2. aprila, što je i bio cilj potpisnika i da o njemu nije odlučivano, već su samo vođene pojedinačne diskusije. [...]
U haosu koji je vladao tokom rasprave o „Predlogu” političari su pokušavali da spriječe reakciju srpskih pisaca. Dio pisaca je bio na njihovoj strani, dio se kolebao, a dio je bio uporan u nastojanju da Srbi odgovore. Dok su jedni potpisivali, drugi se otimali da potpišu, a treći odlučno odbijali da to urade, partijski predstavnici su se borili protiv namjere potpisnika. Zoran Gavrilović tvrdi da je Milojko Drulović „do te mjere izgubio nerve da je rekao: ‚Sad ću zvati CK-a da vas sve pohapsimo.‘ ” Na to mu je Isaković „dosta prezrivo odgovorio: ‚Pisci su riječ, a riječ ne može ni da se uhapsi, ni da se veže... Uostalom, danas je nedjelja – CK-a ne radi!‘ ”
NASTAVIĆE SE