-Piše: Budo simonović

Svoju odvažnost i neustrašivost Ljubo Čupić će, kao komesar partizanske čete, posebno ispoljiti početkom 1942. godine, kada se praktično i odlučivala sudbina Narodnooslobodilačke borbe i revolucije. Aprilskih dana, u žestokim borbama koje su partizani vodili oko Nikšića sa Italijanima i četnicima, na Kablenoj glavi, zahvaljujući izdaji, iznenađeni su i, pored ostalih, zarobljeni i dvoje ponajistaknutijih boraca, Ljubo Čupić i mlada partizanka Joka Baletić.
Zarobili su ih četnici i odmah ih predali Italijanima. Nakon višednevnih tortura i pokušaja da od njih izvuku priznanje i otkriju bilo kakve podatke o ustaničkim jedinicama i planovima, oboje su osuđeni na smrt.
Kad su Čupića, nakon zarobljavanja i zvjerskog mučenja u zloglasnoj nikšićkoj apsani pod bedemom, izveli pred sramotni kvislinški sud, i sud i sudije je izvrgao ruglu pa mu je na brzu ruku izrečena smrtna kazna. A s kakvim je prezrenjem i prkosom prihvatio presudu, bjelodano se vidi po prezrivom osmjehu na njegovom neobrijanom momačkom licu, koji je, po izricanju presude, nesumnjivo pred zgradom suda (nekadašnjeg starog nikšićkog pozorišta), dok su ga vezanog lancem sprovodili u ćeliju, „uhvatilo“ oko kamere italijanskog oficira, Riječanina, majora Karla Ravniča.
Ta slavna fotografija, nijemo „obrazloženje“ za oreol narodnog heroja kojim će kasnije biti ovjenčano ime Ljuba Čupića, postala je vječni simbol prkosa sili i smrti, ikona slobodarstva, potvrda da je „bezumlje hrabrih mudrost života“, predstavlja priču za sebe, pa i svojevrsnu zagonetku oko koje se do danas ispredaju svakojake spekulacije i nagađanja.
Ono do čega je u potrazi za ključem te zagonetke dopro Maksim Vujačić, poznati nikšićki novinar, istraživač, hroničar i publicista, predstavlja, čini se, nešto što je najbliže istini u kolopletu tih priča i nagađanja. Fotografiju je, potvrđuje to i Vujačić, nema nikakve sumnje, snimio taj plemeniti Riječanin u uniformi italijanskog oficira, rodom iz poznate riječke plemićke porodice, kojeg je nevoljnog vihor rata donio u Crnu Goru, i koji se, izgleda, nikada nije odvajao od foto-aparata i šesnaestomilimetarske kamere.
Kako se sve to desilo i kako je dalje bilo, Vujačiću je svojevremeno ispričao Migo Zorić, poznati, stari nikšićki fotograf, koji je zanat „ispekao“ i još prije rata radio kod čuvenog predratnog nikšićkog fotografa Milića Obrenovića, a radnja je, koliko su to prilike dozvoljavale, radila i za vrijeme rata.
– Kad smo kolega Brano Krković i ja svojevremeno posjetili Miga Zorića bio je već teško bolestan i nedugo potom je i umro – sjeća se Maksim Vujačić. – Zorić nam je tada ispričao da su u Obrenovićevoj radnji filmove razvijali i fotografije radili i italijanski vojnici i oficiri, posebno taj Karlo Ravnič. Razumije se, uz najstrože prijetnje da od svega ne smije ostati traga kako to nikad niko ne bi mogao iskoristiti kao neki dokaz. Ravnič je jednog dana donio i taj film sa snimcima Ljuba Čupića. Zorića, međutim, nijesu uplašile prijetnje, sakrio je i sačuvao taj legendarni snimak predsmrtnog osmijeha Ljuba Čupića, kao i ne manje poznatu fotografiju mlade partizanke Joke Baletić pod vješalima i foto-svjedočanstva o stradanju još 25 rodoljuba strijeljanih podno brda Trebjese i kod nikšićkog sabornog hrama.
Sjutra: NIJE MU
SUDIO BLAŽO BAJOVIĆ