P
oslednjih nekoliko godina u Crnoj Gori se dogodilo više ubistava počinjenih na najbrutalnije načine. Ipak, najmonstruozniji zločini pred kojima je zanijemila država, ali i region dogodili su se ove godine kada su ubijene dvije bebe, a ubistva su počinili njihovi roditelji. Osim ovoga, u deceniji za nama dogodila su se još tri slučaja gdje su djeca bile žrtve svojih roditelja.
Roditelji čije fotografije su objavljivane na stranicama crnogorskih medija djecu su ubijali iz oružja, brutalno prebijali do smrti, davili...
Nevjerica i užasavanje javnosti počeli su sredinom februara kada je na monstruozan način ubijen petnaestomjesečni P.J. čijem očuhu Nerminu Šišiću je, prema sumnjama istražitelja, smetao plač mališana. Brutalno prebijanje bebe koje je prouzrokovalo smrt, kako sumnja policija, posmatrala je majka ubijenog dječaka Jelena Jovović koja je svoj partneru bila saučesnik, krijući njegova nedjela.
Nepuna tri mjeseca kasnije novi zločin u kojem je žrtva bila beba ponovo je zaprepastio Crnu Goru. U Baru je ugušen šestomjesečni dječak. Njega je, kako je istraga pokazala na samom početku, udavila majka Mirjana Došljak Škrijelj. Motiv zločina, prema njenom priznanju, bila je osveta suprugu. Iako je osumnjičena Baranka prvo negirala krivicu tvrdeći da se beba sama ugušila, nakon višečasovnog ispitivanja priznala je da je udavila sina jer ju je suprug zapostavljao.
Žrtva očeve ruke bio je i Rako Đurović (31), koji je ubijen ispred kuće u naselju Virpazar gdje je živio sa ocem Velimirom. Okrivljeni je sina ubio iz nelegalnog karabina, kako je utvrđeno, u alkoholisanom stanju. Nakon više svađa, on je cijev karabina usmjerio u pravcu sina. Iako ga je prvi put promašio, nastavio je da puca. Ovaj postupak okončan je pravosnažno, a Đurović je zbog ubistva sina odlukom Apelacionog suda osuđen na 12 i po godina. Prvostepenom odlukom Višeg suda u Podgorici bila mu je izrečena dvije godine blaža kazna.
Prije toga, 2006. i 2013. godine ubijene su dvije tinejdžerke zbog čega su osuđeni njihovi očevi. Oni su, kako je pokazala istraga, kćerkama zabranili druženje sa momcima, nakon čega su ih ubili. U obje tragedije, okrivljeni očevi kćerke su brutalno prebijali do smrti.
U tragediji koja se desila 7. januara 2006. godine Ferid Kuč (49) ubio je kćerku Amiru (14). Zločin je počinio u jutarnjim časovima u svojoj kući u Podgorici. Okrivljeni je iz kupatila uzeo čelično dlijeto teško dva kilograma, prišao krevetu u kom je spavala njegova ćerka Amra i počeo da je udara. Nakon prvog udarca, dok se djevojčica branila zadao joj je udarac u ruku, a zatim joj je nanio još pet povreda u vrat, rame i grudi. Djevojčica je od težine povreda preminula na licu mjesta.
Kuč je na suđenju izjavio kako je počeo da sumnja da kćerka izlazi s mladićima, što nije odobravao jer je premlada i „neko bi mogao da je iskoristi što bi bila bruka za njega i njegovu porodicu”. Priznao je da je udario kćerku, a zatim je pokušao samoubistvo. Kuč je zbog ovog djela osuđen na 30 godina zatvora, a prije tri godine preminuo je od povreda koje je sebi nanio u spuškom zatvoru tokom robije.
Sedam godina nakon ovog ubistva, nasmrt je prebijena i Andrijana Adžović (17). Istražni organi utvrdili su da je tinejdžerku ubio otac Miras. On je odlukom Apelacionog suda osuđen na 14 godina zatvora. Prema navodima optužnice, Adžović je 9. maja 2013. godine, nakon kraće svađe, kćerki zadao više udaraca rukama po glavi i tijelu. Kada je pala na pod nastavio je da je udara nogama, a potom je, kako se navodi u optužnici, uzeo držalo od lopate i izudarao je do smrti.
Direktorica Crnogorskog ženskog lobija Aida Petrović u izjavi za „Dan” kazala je da opravdanja za ove zločine, kao ni za bilo koje druge, nema. Ipak, osvrćući se na dvije poslednje tragedije u kojima su ubijene bebe, ona je napomenula da su porodice zlostavljanih beba, pa čak i komšije i poznanici, dužni da reaguju i spriječe tragične posledice. Petrovićeva podsjeća da su komšije ubijenih beba u medijima tvrdili da su primjećivali nešto neobično, da su vidjeli da se dešavaju loše stvari, te da su znali da se „ovo neće dobro završiti”.
– Ogromna je haranga, posebno po društvenim mrežama „junaka za tastaturom” koji kunu i razapinju krivce za ova djela. Za njih i njihova nedjela svakako nema opravdanja. Ipak, pojavile su se izjave onih koji su primjećivali da se nešto dešava, a ništa nijesu preduzeli. Svi su po zakonu dužni da prijave kada vide ili sumnjaju da se vrši neko krivično djelo, posebno ako je to na štetu djece – podsjetila je Petrovićeva.
Psiholog Radmila Stupar Đurišić napomenula je da su kod majki koje ubiju svoju djecu prisutna dva problema – postporođajna depresija i disfunkcionalni život.
– Preko 30 odsto žena pati od postporođajne depresije, a o tome malo ljudi brine. Naše društvo očekuje da žena može sve da podnese. Takođe, puno je žena koje su ostavljene pred porođaj ili sa tek rođenom djecom. Djeca često imaju nesrećno djetinjstvo, odrastaju bez ljubavi i podrške roditelja. Onda ni kasnije ne pronađu ljubav, zatrudne, partner ode... Zaključak je da djeca iz disfunkcionalnih porodica stvaraju disfunkcionalne porodice. Takvim majkama ubistvo postane rješenje problema. Tragično, pogrešno, ali je tako –kazala je Stupar Đurišić.
Naglasila je da je neophodno da roditelji osnažuju porodicu, rade na jačanju odnosa, iskrenosti i ne traže brza i kratka rješenja.M.V.P.


Da su majke tražile pomoć, djeca bi bila živa

Petrovićeva se osvrnula i na odbranu majki koje su ove godine uhapšene zbog ubistva djece.
– One su tvrdile da su bolesne, da su to uradile u poremećenom stanju svijesti. Sve i da je to tačno i da se dokaže da su bile bolesne, neuračunljive, nema opravdanja. Međutim, bitno je da u ovakvim situacijama porodica reaguje kako treba. Sestre, snahe, majke, pa i muževi takvih žena moraju da ih vode na liječenje. Istina je da kod nas i dalje vlada pogrešno uvjerenje da kod psihologa i psihijatra „idu samo ludi” i da je sramota javno potražiti njihovu pomoć. Međutim, da je u ovim slučajevima pomoć tražena na vrijeme, ova djeca bi još bila živa – upozorila je Petrovićeva.