U mladosti Miha Macini nije se interesovao za popularnost meksičkog filma i muzike u eks-Jugoslaviji, a onda je prije deceniju i po počeo da istražuje taj kulturni fenomen koji je tresao nekadašnju domovinu. U okviru Dana meksičke kulture, održanih u KIC-u „Budo Tomović” u Podgorici, u organizaciji Ambasade Meksika u Beogradu, Macini, poznati slovenački pisac, evocirao je uspomene, ali i objasnio kako je nastao ovaj kulturni fenomen, koji nije nestao, već se prilagodio, i ogleda se u velikoj popularnosti tzv. meksičkih sapunica.
- Iako nas dijele dva kontinenta i jedan okean, veže nas patos kojima izražavamo emocije. Ima tu i mazohizma, jer se i tamo i ovdje bez potrebe pati – kaže on. Mala je razlika između sevdaha, dalmatinske, grčke, italijanske do meksičke pjesme, objašnjava Macini.
- Najočitije stvari najmanje primjećujemo. Tako je bilo i sa mnom i Meksikom u onoj Jugoslaviji. Bio sam šokiran kada sam prije petnaestak godina vidio na jednom buvljaku longplejke sa našim pjevačima odjevenim u meskičku nošnju. Ali, to sam vidio i na buvljacima i u nekadašnjim zemljama iza Gvozdene zavjese - objasnio je svoje interesovanje. Odlučio je da otkrije kako se to dogodilo.
- Sve je počelo ranih pedesetih. Zahvatilo je Crnu Goru, Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju. A, kad su stigli rokeri sa Zapada, Jugomeksikanci su prebjegli na istok, u Češku, Poljsku, Bugarsku... sve do SSSR – objasnio je Macini čitaocima „Dana” mapu meksičke ekspanzije na Balkanu i u Evropi. Za sve je kriv film „Jedan dan života”. Toliko je bio gledan da su ondašnje vlasti naredile da se prikazuje svega dva, tri dana (da bi svi mogli da ga vide). Bilo je fanova koji su sa ovim filmom obišli cijelu SFRJ. Od Triglava do Đevđelije počela je da se ori numera „Jedan dan života” (inače obična rođendanska pjesma u Meksiku).
- I legenda je rođena. Naš narod je nekako shvatio da je pjesma Mami Huaniti. Mladi momci su odmah naučili pjesmu i postali glavni frajeri. Počeli su da se nose sombrerosi i meksička odijela. U Beogradu je postojao krojač koji je šio meksičku odoru. Nastala je cijela industrija – podsjetio je Macini. Našao je podatke da se muzičkim znalcima nije dopadala novonastala meksička euforija, ali su diskografske kuće objeručke prihvatile modu, jer su se ploče prodavale kao alva. Pjevači poput Nikole Karovića stekli su ogromnu popularnost, pjevali su u svakom domu, a stigli su i do Josipa Broza Tita. I ko zna gdje bi to sve otišlo da se SFRJ nije raspala... Podgoričani su gledajući film, objašnjava Macini, reagovali kao svi nekadašnji Jugosloveni - sa nostalgijom i sjetom. No, njega je posebno interesovala reakcija mladih.
- Zabavljali su se kao i mladi Slovenci, stalno uzvikivali „nevjerovatno”. Otkrivši kako su im se nekad djedovi i bake zabavljali, otkrili su u njima ljude – zaključio je Macini. S.Ć.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
