Aplauzi praćeni i ovacijama i zvižducima ispratili su kraj predstave - hepeninga pozorišta zajednice „KoTo(R) o Kotoru” (igra riječi: Ko to o Kotoru), koju je zajedno sa učesnicima - Kotoranima, u produkciji Tatjane Rajić iz NVO „Ekspedicio”, rediteljski oblikovao Petar Pejaković. U osmišljavanje spektakla su bili uključeni i rezidencijalni umjetnici iz Beograda, performer i koreograf Dušan Murić, i vajar i scenograf Miodrag Vargić. Publika je ispunila salu Kulturnog centra „Nikola Đurković” do poslednjeg mjesta, čak su i stepenice bile zauzete, zbog čega su neke scene u hodu prilagođene. U prepletu onoga što je Kotor kao grad svjetske baštine - otvorenih vrata za sve i onoga u šta se danas pretvara, akteri spektakla su jezikom teatra kroz scene „Ultima je ura”, „Turizam katastrofe”, „Cile”, „Plan razvoja grada”, „Pomorac”, „Buka”, „Svijeće”, „Predstavljanje (ogovaranje)” i „Protest”, kratko, jasno, ubojito i ironično progovorili o problemima malograđanštine, netrpeljivosti prema različitima (fureštima), konformizmu i poslušništvu, manipulaciji političara, posljedicama neaktivizma, kriminalnim klanovima i (ne)bezbjednosti građana... Svaki segment scenske igre baziran je na dokumentarnom materijalu, što je i prepoznala publika iz svih mjesta Kotorskog zaliva, iz Tivta, Herceg Novog, Podgorice, pa i iz Dubrovnika. Reagovala je, bilo pojedinačnim komentarima, bilo smijehom i aplauzom. Frenetičnim pljeskom počela je prije kraja, zavedena dirljivom scenom sa svijećama u kojoj akteri iznose svoje intimne emocije u odnosu prema gradu, ali je u nastavku tek doživjela šok, kada su se na sceni pojavili kriminalci sa fantomkama, u koje su se, u rediteljskoj vizuri Pejakovića, građani simbolično pretvorili. Ipak, nadu u bolje sjutra ulio je izlazak na scenu dva mališana koji su se po kotorski obratili i glumcima i publici riječima: „Ajte ća”, sugerišući im da je kraj igri, da je ovo samo pozorište, ali i da stvarnost nije daleko od pozorišta.
- Ovo mi je najsrećniji dan u životu, jer ovo nije predstava, ovo je moj život. Sve scene su iz stvarnosti, na ovaj način smo ljudima rekli što se dešava u našem gradu, Presrećan sam što sam prijatelje obradovao, kazao je Marjan Šantić, koji je jedan od nosilaca predstave kao akter dvije važne scene i autor pjesme o Kotoru. Pored njega, u predstavi su igrali: Radmila Beća Radulović, Slavica Lompar, Jelena Vukasović, Maja Mrđenović, Ilko Marović, Dragana Kunarac, Jelena Franović, Tatjana Rajić, Aleksandra Kapetanović, Maruška Drašković, Zorana Milošević, Mitar Mića Jovanović, Antonio Grgurević, Mirjana Popović, Aleksandra Dejanović, Žarko Nikolić i Mirjana Petrović.
- Puno je različitih ljudi, napravili smo jedinstvo i radost okupljanja, naišli smo na iznenađujuće euforičan prijem publike, što nije ni čudno s obzirom da predstava nosi jake emocije, koje su „radile” između publike i scene, vjerujem da te emocije imaju neku moć, kaže za „Dan” Petar Pejaković, koji je i sam učestvovao u par završnih scena (bio predmet ogovaranja).
Najvrednije u ovoj predstavi je fantastičan proces, koji je trajao osam mjeseci, a namjera kreatora je da ka političarima izađu sa preporukama ili zahtjevima koji su proistekli iz ovog rada, uz potpise ljudi koji to podržavaju, kaže producent Tatjana Rajić. Predstava je dio European Artizen Initiative koji se finansira kroz EU Creative Europe Programme kroz projekat ACT4CITY- BAC, Balkanski program za umjetnost i kulturu, u partnerstvu sa NVO „Expeditio” i KC „Nikola Đurković”.
M.D.Popović


Reditelj i učesnik

- U procesu stvaranja predstve u grupi se osjetilo zajedništvo. Nije mi pozicija bila da sam potpuno izdvojen, kao što je često u režiji. Ovo sam doživio manje kao glumu, a više kao učešće u nekom dešavanju. Desile su se neke scene koje su važne da se dese. Volim ovaj grad, ne zbog toga što sam u njemu rođen i što mu se stalno vraćam i odlazim, što i mnogi u predstavi i kažu, nego zato što je to božanstven grad sa nevjerovatnim potencijalima, šteta je da se neke stvari ne urade bolje, kaže Pejaković.


Osvješćivanje i aktivizam

- Želja mi je da ova predstava pokrene na aktivizam i nadam se da će nekoga osnažiti sa idejom da su promjene moguće, da ima nade. Uprkos tome što predstava nije laka i nije na prvi pogled optimistična, ona bi trebalo da pošalje poruku da prvo moramo da prepoznamo šta se dešava oko nas, a zatim da ne pristajemo na to, kazala je Rajićeva za „Dan”.