Generacija 1978/1979. učenika Osnovne škole „Luka Simoović” iz Nikšića preksinoć je organizovala promociju novog romana književnika, pozorišnog i filmskog stvaraoca Obrada Nenezića „Šetači po mjesecu”. Pored autora o romanu je govorio i književni kritičar mr Goran Radojičić, a razgovor sa nenezićem je vodila prof. Jelena Krsmanović.
Kako je istakao Nenezić, „Šetači po mjesecu” su crna hronika jedne mladosti. , Takođe, i kriminalistički roman, „tačnije gangsterski”
- To je crna hronika jedne mladosti. Ova tema me je progonila od početka mog književnog stvaralaštva. Odavno sam napisao scenario „Šetači po mjesecu” za koji sam 2000. dobio nagradu TVCG za scenario za igranu TV seriju. Uredno sam i dobro plaćen, ali serija nije snimljena zbog nedostatka finansija, naravno... Onda sam po motivima scenarija godinama pisao roman, i, napokon, završio ga. Ovo je roman o mladim ljudima koje su snovi skupo koštali. „Šetači po mjesecu” su, u stvari, ukoričeno istraživanje ekstaze ulice. Priča o ulici kaja je bila svima nama dvorište gdje smo učili pravila života. Pravila ponašanja. Skupo ili za badava prodavali i kupovali fazone koje su nas određivali kao ljude – kazao je Nenezić.
Njegov roman spada u postmodernisitiče književne tvorevine. Priču „siječe” narator, inače kolumnista, svojim kolumnama, koje objavljuje u uglednom nedjeljniku, a u stvari, istražuje ulicu, politiku, ideologiju...
- Prodaje im dušu, kao i mnogi ljudi u duhovnom vrtlogu tranzicije, a zauzvrat dobija agoniju iz koje nije sposoban da izađe. Ovo je priča u kojoj su glavne zvijezde sumnjivi biznismeni, silikonske djevojke, potkupljivi političari, treš arhitektura, književnost, muzika... koji zajedno stvaraju neku sub-kulturu koja ne donosi ništa dobro. Upravo je u tome dramatičnost koja me uvijek privlači. Jer srećna vremena nijesu dramatična, a u njima pisac može da uživa, ali književnost ne može – naveo je autor.
Roman „Šetači po mjesecu” pred čitaoca postavlja pitanje u kojoj mjeri pobjede i porazi pojedinca mogu predstavljati sliku jednoga vremena, kazao je mr Goran Radojičić.
- Tim prije što je tragedija pojedinca uvijek tragedija kolektiva. Gubitak člana porodice ne ubija porodicu, ali je nepovratno unesrećuje. Fajteri o kojima govori Nenezićev roman, kolateralna su šteta tranzicionih sistemskih propusta, pa je zbog toga ovo crna hronika jedne mladosti, pri čemu je mladost univerzalan pojam i nije ni u kom smislu vezana za dob. Zlo koje je postavljeno naspram mladosti, a ne naspram dobra, onemogućava izlazak iz podzemlja svijeta Nenezićevog romana, a i naše stvarnosti. Roman ne donosi priču o dobru, jer njega odavno nema, nego o istrošenoj, poroznoj i autodestruktivnoj mladosti. Strah - lajtmotiv - od sramote, od neispunjenja očekivanja, od izdaje, od svega onoga što je u crnogorskom mentalitetu postojano kao lovćenski krš – prijetio je on..
Pripovjedač se poigrava sa čitaocem, promjenom perspektivom i stvaranjem priče u priči. Likovi su nosioci perspektiva, pa pratimo misli Krsta, Mišela, Žapca, Pitona, Mrvice, Emili, Maksima i drugih, iako se kao privilegovana instanca ističe Ivo Džada, romanopisac, učesnik i svjedok zbivanja. Otkrivamo i slojeve romaneskne strukture koja ima tri nivoa - kolumna, roman o nastanku Ivovog romana, roman o dešavanjima u Majdanu. Ta slojevitost obezbjeđuje i različite nivoe intelektualnog profilisanja pripovjedača, objasnio je Radojičić.
Učenici OŠ „Luka Simonović” Lucija Perović i Marko Lazović pratili su na trubi i gitari nenezića, koji je čitao odlomke iz svoje nove knjige. L.N.