Podgorička Umjetnička škola za muziku i balet „Vasa Pavić” nedavno je koncertom „Susret generacija” proslavila je 70 godina kontinuiranog rada. Jubilej izuzetno značajan ne samo za ovu školu, već uopšte muzičku scenu Crne Gore. Tim povodom oformili su simfonijski orkestar sastavljen od sadašnjih i nekadašnjih učenika i profesora ove škole, a dirigovao je čuveni dirigent i kompozitor, koji je i sam bio đak i profesor ove škole, Julio Marić. Tako je ponovo u Crnoj Gori, nakon deset godina neki muzički sastav bio rukovođen dirigentskom palicom Julija Marića, koji sada živi u Sarajevu, gdje i predaje na Muzičkoj akademiji.
- Zadnji put sam ovdje dirigovao 2007, a iz Crne Gore sam se u Sarajevo vratio 2000. godine. Ovoliko vremena proteklo je, iskreno rečeno, jer me niko nije zvao. Da me je neko zvao došao bih – kaže Marić za „Dan” i dodaje „to me nije povrijedilo, ali naljutilo jeste. No dobro, ljutnja prođe”.
●Dirigovali ste preko 500 koncerata u zemlji i inostranstvu. Ipak, bilo bi zanimljivo čuti kako je izgledao Vaš prvi dirigentski nastup?
- Prvi koncert sam dirigovao kao student druge godine u Sarajevu, a to je bilo 1963. godine. Dirigovao sam Mocarta, Uvertiru za „Figara” i Hafnera, i imao sam solistu. Mislim da je to bio Koncert za klarinet u f-molu od Vebera. Davno je to bilo. Tada sam bio jako neiskusan. Inače u tom orkestru svirao sam violu, a to je bio moj ispitni koncert iz dirigovanja. Nisam bio ni mnogo svjestan, ni gdje stojim, ni što radim. To je bila dirigentska trema.
●Da li i sada imate tremu?
- Možda malo pred početak. Ne bi valjalo da nema nimalo treme, jer bi to značilo da sve mehanički radite. Mora biti malo treme. To je kao neka podsticajna energija.
●Koji koncert Vam je ostao u posebnom sjećanju?
- Bilo je mnogo koncerata, i prije ovog rata mnogo sam dirigovao po Evropi. Ipak, jedan se koncert izdvaja, koncert u Kazanju, Tatarska Republika je to. Prije početka, dignem ruke, i čujem – njet maestro. Ja spustim ruke, ponovo dignem ruke, i opet – njet maestro. I oboista mi maše rukom da nema nota. I pošto se zna kakvi su muzičari Rusi, ja sam mu dao svoju partituru da svira iz nje. I onda je čak jedan drugi muzičar sjeo pored njega i okretao mu note, a ja sam dirigovao bez partiture cijeli koncert, Betovenovu simfoniju. Imam običaj da tokom koncerta držim partituru na pultu jer se orkestar osjeća sigurnije. To je psihološki momenat.
● Što je najbitnije za dirigenta, bez obzira da li je na početku ili ima veliko iskustvo kao Vi?
- Tada je uslov bio, ko želi da studira dirigovanje, da poznaje jedan gudački instrument i klavir, a ja sam tokom srednje škole završio oba. Takođe, mora dobro vladati teoretskim predmetima, kako bi znao analizirati djelo, kako bi znao pronaći sebe u njemu, i da zna pratiti. Jer, bez detaljne analize djela nema dirigovanja.
● Znači, analiza je bitnija od onog osjećaja koji publika dobije dok gleda dirigenta kako drži pod konac muzičare, na okupu?
- Dirigovanje je posebna tehnika. Ima i toga danas da ljudi dobro poznaju djela, ali nemaju tehniku dirigovanja, pa mu se rastura orkestar. Mada, ne valja ni kada dirigent previše maše rukama, nema koristi od velikih kretnji, jer dirigent više kaže očima. A najvažnije je kad orkestar vidi da vi poznajete djelo, da njime vladate, tu onda nema problema. Orkestar najbolje ocjenjuje jednog dirigenta, badava kritika piše, kako ga orkestar primi to je to.
● Kad muzičari pokušavaju da „iskliznu” dirigentu?
- Oni su nestašni kad im postane dosadno, i to je najgore. Tada treba završiti probu. Kad vidite da je orkestar umoran treba završiti s vježbanjem, a sutra će vam dati više. Nikad pod presijom ne treba raditi. To sam naučio jer sam i sam kao muzičar svirao 15 godina u orkestru, i znam kako muzičari dišu.
● Dosta ste dirigovali i sa revijalnim, džez orkestrima, sastavima koji nisu tipično klasični simfonijski orkestar.
- To sam radio u početku, jer tada u Sarajevu nije bilo dirigenta za zabavnu muziku, pa sam radio sa plesnim orkestrom, revijalnim, narodnim. Pa sam pisao zabavne kompozicije, aranžmane za zabavnu i narodnu muziku. Pisao sam narodnu muziku, a pisao sam pod pseudonimom Jakša Marić. Mnogi do skoro nisu znali da je pjesma „Ja te pjesmom zovem”, koju pjeva Hanka Paldum, moja pjesma, ja sam je napisao. Jer tada, kada sam to pisao, bilo je prigovora da ne bi trebalo to da radim pošto sam već tada bio na fakultetu profesor. A, ja se toga nisam mogao otresti. Recimo, napisao sam i pjesmu za Evroviziju, koja je predstavljala Jugoslaviju u Napulju 1965. godine, a koju je pjevao Vice Vukov, „Čežnja”. Napisao sam oko 580 tih kompozicija.
●Zašto muzičari klasične muzike bježe od popularnih žanrova, i zašto se to smatra kao nešto manje vrijedno?
- Mnogi bježe zato što to ne znaju, ne mogu se u to upustiti, ne žele da tu dožive neuspjeh. Treba i to znati, ni to nije lako. I to je zanat, i to nije nikakva sramota. Mogu reći da sam jedno vrijeme od toga živio, nakon studija.
Ž. JANjUŠEVIĆ
Treba znati zadržati profesora
●Znamo da je dobar dio Vaše karijere vezan za Podgoricu, Crnu Goru, a veliki dio za Sarajevo. Da li sebe doživljavate kao sarajevskog ili crnogorskog muzičara?
- Ne bih znao kazati. Recimo, bio sam na Cetinju godinu i po, u Kotoru pet, u Podgorici dvije, pa onda osam, a u Sarajevu sam od 1962. godine. Odavde sam otišao zato što me ovdje nisu znali zadržati, a u Sarajevu su to umjeli. Oba puta su mi u Sarajevu dali stan i uslove za život. A, ovdje, i stan koji sam trebao dobiti, uzeli su mi ga na dan kada su mi za njega uručili ključeve. I žalio sam se ja, i dobio presude na sudovima u moju korist, i opet ga nisam dobio. I kad vidite da se neko prema vam tako odnosi, onda izgubite volju. A, Sarajlije su uvijek bile fer.