Drugo izdanje knjige ,,Samo nebo” Danila Brajkovića nedavno je ugledalo svjetlost dana u izdanju ,,Unireksa”.
,,O mladom Čovjeku Danilu Brajkoviću pisao sam i govorio više puta. Razgovarao sa njim u ovoj privremenoj stvarnosti malo – od njegovog preseljenja u vječnu stvarnost Duha, često i plodotvorno, posebno za nas koji (ne)dostojni hodimo čudnim, pjesme putem neizvjesnim. Ovom prilikom molim da mi bude dozvoljeno da govorim, da razgovaram sa Pjesnikom Danilom Brajkovićem, kao što bih da mi je od Boga dadeno progovorio sa velikanom Pjesme, počivšim Dragomirom Brajkovićem i kao što bih da imam(o) snage pjesnički divanio sa Jankom ili Garom Brajkovićem, ili sa nadahnutim i Gospoda molim - srećnim, mladim pokoljenjem Brajkovića koji u mom srcu, ali i u legendi, priča se, davninom dotiču Kučka brda, a stvaralačkim dostojanstvom istinski nadograđuju istorijski velesimbol grada Meduna”, bilježi književnik i književni kritičar Perivoje Popović.
Uoči odlaska sa ovoga svijeta besmertni ruski i svjetski poetski dijamant Sergej Aleksandrovič Jesenjin zapisa: "Doviđenja, druže, doviđenja,/Čuvaću Te, dragi, usred svojih grudi./Odlazak ovaj ostaje bez viđenja,/Ali susret novi u beskraju nudi…”(Prepjev, P. P.)
,,Jesenjin je odveć i vječno mlad napustio ovaj svijet, da bi pjesmom svojom nastanio prostore nade i patnje. Životvorno je reagovao Vladimir Majakovski da bi i sam ne mnogo potom napustio ovaj život, promijenio svijetom. Kako bi se to danas 'popularno' skazalo, replicirao je Majakovski, u smislu da živjeti nije mnogo novoga, boljega, ali da ni mrijeti nije ništa novije, nimalo srećnije. 'Replicirao' jeste, ali i sam tragično napušta, malo kasnije, ovaj život, ovaj nepoćudni svijet. Između života na zemlji, i vječnog bivanja u carstvu duhovne neprolaznosti, tanka je granična linija, ali i teška nepremostiva razlika u domenu kategorije 'besmertija', što bi kazao veliki Vladika. Federiko Garsija Lorka, nježni buntovnik i poetski putovođa, odvede je (ljepoticu, muzu, Poeziju) na rijeku, vjerujući da je djevojka, a ona je (izgleda) imala muža. Potom prođoše večeri ... noći ... i dođe dan kada nas poeta zamoli: 'kad umrem, ostavite balkon otvoren' - balkon nade, balkon nepovrata, balkon s kojega se velika Pjesma pretvara u pticu spremnu za let u beskraj vječnosti”, bilježi Popović.
Dodaje da je gorostasa u svakom smislu, Pjesnika Branka Miljkovića, još jednog vječnog Branka srpskoga književstva, ,,ubi... prejaka reč...”
,,I mnogo je još velikih patnika riječi 'slomila' i potom ovjekovječila svemoć Poezije... Sve ih je, svakoga istim oružjem, ali u posebnom trenu i svjetlu pobune 'ubila prejaka reč', nadjačala snaga riječi, nadvladala bujica emocija da bi ih prihvatilo 'veselo carstvo poezije' i darovalo im oreol vječne Ljubavi. U tom, upravo u takvom trenutku pridružio im se mlađani, još sasvim nestasali, pjesnik Danilo Brajković. Pošao je k njima da ih vidi, da ih čuje, da ih neposredno spozna u sazvežđu Božanske nade, Vaskresenja - trena za 'biti ili ne biti..' Još kao vrlo mlad, na začetku svojih stvaralačkih početaka, Danilo Brajković je ozbiljno zapitan nad smislom, ili još više nad besmislom života, ovakvog kakvoga smo mi u datim okolnostima svjedoci”, bilježi Popović o Brajkoviću.
Dodaje da je Danilo Brajković vjerovao da mora da bude bolji, da Čovjek po obličju Božjem zaslužuje mnogo više Smisla, više, mnogo, mnogo više Pravde, Nade i Ljubavi: „Sebe, krv svoju i ljubav kad okadim,/Ja, koji sam nisko lajaću na visoko/I u moje oko stavit njeno oko/Po njemu da orem, po njemu da sadim/Sebe, krv svoju i Ljubav kad okadim...“ – kada je sačinio ove stihove Danilo Brajković je imao samo 13 godina.
,,Život i sudbina, životna sudbina i Poezija Danila Brajkovića zaokupila je duše i stvaralačko zanimanje mnogih savremenih istaknutih stvaralaca, pa tako posebni Ranko Jovović istim povodom zapisuje: 'Jedini nevin Čovjek na zemlji je Isus Hristos. Tako je govorio i pisao onaj ukleti Kjerkegor – tako je, nekako pisao, ako se dobro sjećam. Ili Herdelin, veliki njemački romantičar, kaže, piše dobro se sjećam – Pjesnici su sveštenici božji...'“
„Bog, Anđeli, Dobro i zlo su četiri pjesnička kruga, četiri oblaka realnosti, četiri stuba na kojim se drži pjesničko, ali i Životno Nebo Danila Brajkovića...“ – neka se u riječima i molitvama protojereja Predraga Šćepanovića glase i Gospode Pomiluj mnogih pisaca, pjesnika, roditelja, porodice, rodbine, prijatelja, kumova – LjUDI. Njima i Bogu pripadao je i trajno pripada vječno mladi poeta Danilo Brajković.
,,Ostalo je bezbroj pitanja, nedorečno je mnogo nada nama još trajućima u privremenosti, bližnjima ljudima, ostala je nada djevojačka (iako je možda imala muža, eh, dragi naš Lorka), ostao je balkon otvoren za 'prejaku reč' što ubija, ali i životvori... A kad ubija, a kad životvori - `ovde ljudsko zapire (s)poznanje!?`”, zaključuje Popović.A.Ć.