Vasojevići će i ovoga 12. septembra obilježiti slavu Aleksandra Nevskog, ruskog sveca koga su glavari ovoga plemena još od šezdesetih godina 17. vijeka proglasili svojim zaštitnikom, jer su na njegov dan izvojevali veliku pobjedu nad Turcima. Toga dana okupe se Vasojevići kako bi se podsjetili pomenutog boja, ali i molitvama ruskog sveca okrepili za današnja iskušenja. I ovoga 12. septembra obilježiće se slava Aleksandra Nevskog, a domaćin ove godine je bratstvo Miloševića. Aleksandar Nevski je druga slava Vasojevića ili prislužna slava pored Svetog Arhangela Mihaila.
Aleksandar Nevski je poznat kao veliki borac za pravoslavlje, a izvojevao je tokom života nekoliko pobjeda protiv njegovih protivnika. Najpoznatija je ona na obalama rijeke Neve, po kojoj je i postao poznat u pravoslavlju. Ruska crkva ga je kanonizovala u 14. vijeku.
Brojna literatura o Vasojevićima naširoko piše o boju iz druge polovine 17. vijeka. Zbog čestih čarki sa Turcima, skadarski paša i gusinjski begovi okupili su veliku vojsku koja se ulogorila na Veruši. Mustaj-paša, glavnokomandujući turske vojske, poslao je pismo vasojevićkim glavarima u Lopatama, a posebno popu Raketiću. U pismu piše: „Kako knjigu na rukama primiš, Pokupi mi od zemlje glavare, I dovedi meni na predaju! Pa pokupi dvanaest đevojaka, Od dobrijeh kuća i odžaka, Za mojijeh dvanaest pašajlija! I dovedi Brajotića Maru, Da je ljubi crni Arapine, A meni ćeš mladu popadiju, Popadiju popa Raketića, Da je paša pod šatorom ljubi”.
Pop odmah sazove sve glavare na skupštinu i pročita im Mustaj-pašino pismo, na što mu oni odgovore: „A Boga mi, pope Raketiću, Svi smo radij časno poginuti, No Turčinu raja postanuti, Raja turska nikad bili nijesmo, No mu piši list knjigu bijelu, Neka ide nama na mejdanu, Pa što kome Bog i sreća dadne”.
Kako je zapisao pop Bogdan Lalević i Ivan Protić u knjizi „Vasojevići u crnogorskoj i turskoj granici” turska vojska je nakon ovakvog odgovora krenula na Vasojeviće u namjeri da ih pohara i natjera na odanost sultanu.
„Vasojevići sklone familiju i stoku i sami se sakriju, a turske se tri vojske dotle, paleći i rušeći sve pred sobom, sastanu kod crkve. Tada na njih iznenada udari sa tri strane pop Raketić, na šta se oni zbune i počnu kud koji bježati. Vuk Brajotić potjera Mahmudbegovića niz Verušu, pa uz Kotič, dok ga na vrh Kotiča stigne, govoreći mu: „Pričekaj, pašo, vodim ti popadiju”. Tu sa družinom mnoge Turke isječe, pa i samog bega, te se to mjesto prozvalo Begova klisura. A Vuk Vuličić sa jednim dijelom vojske potjera jednog Arapina, stigne ga i posječe, te se to mjesto - gdje je i sad most na Tari - od tada nazove Crni Val. A drugog Arapina potjera uz Turjak Vuk Vujičić, stigne ga i posječe pod jednom jelom, te se to mjesto od tada zove Arapova jela - pišu Lalević i Protić.
I.M.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
