U organizaciji Eparhije budimljansko-nikšićke i Veličke biblioteke u manastiru Đurđevi Stupovi u Beranama održano je autorsko veče književnika i slikara Todora Živaljevića Veličkog. Na početku programa obratio se episkop Eparhije budimljansko-nikšićke Joanikije rekavši da su rijetki ljudi poput Živaljevića koji mogu da dosegnu visoke domete u različitim oblastima kao što su književnost, slikarstvo i učenje mladih naraštaja. On je kazao da Živaljević zavređuje posebno priznanje jer je kroz pisanu riječ dočarao veličku tragediju koja se zbila tokom Drugog svjetskog rata.
- Velička trauma, odnosno tragedija, može se razumjeti ako se nađe prava riječ da sve to opiše. Todor je tome, kroz svoje stvaralaštvo, dao veliki doprinos i ja mu to od srca blagoslovim. On je, ujedno, dokazao da je vrstan profesor i talentovan pisac i slikar o čemu svjedoče njegova djela - kazao je vladika Joanikije.
U uvodnim napomenama medijator večeri, novinar Gojko Knežević, naglasio je da je Živaljevićevo književno stvralaštvo, koje se sastoji od petnaestak knjiga proze i poezije, dobrim dijelom vezano za njegova dva zavičaja, odnosno za Metohiju i selo Veliku smještenu u jugoistočnom dijelu Crne Gore, na obroncima planine Čakor. On je kazao da Živaljević u svojim djelima podsjeća na nesreće, dobro i zlo sa kojima su se suočavali ovi prostori. Naglasio je da se Živaljević pokazao, ne samo kao dobar profesor, pisac i umjetnik, nego i kao borac za očuvanje ćirilice, naše duhovnosti i tradicionalnih vrijednosti. Čitajući njegovu bogatu biografiju, Knežević je podsjetio na Živaljevićeva uspjela djela, navodeći da je Crnjanski, pored zavičaja, ostao njegova vječita inspiracija.
- Todor je služio zavičaju, učenicima, literaturi i srpskom jeziku i zato mu odajemo neizmjernu zahvalnost – kazao je Knežević. Čitajući odlomke iz svojih knjiga, Živaljević se posebno osvrnuo na roman „Priča o Simoni” i poemu „Molitva za rod moj velički”.
- Poemu „Molitva za rod moj velički” sam napisao po nagovoru mog velikog prijatelja Ratka Deletića, koji mi je kazao da ću biti pjesnik jedino ako napišem knjigu o svojoj Velici. A o veličkom pokolju se dugo ćutalo. Taj stravični dogođaj su, između ostalih, prećutkivali i istoričari. Sve to je zaintrigiralo junakinju „Priče o Simoni” koja je, u potrazi za istinom, uvidjela koliko je nemoćna pred bićem zla – kazao je Živaljević. On je, ujedno, govorio o svom školovanju, godinama provedenim sa dnevnikom i potrebi da piše i slika.
- Čini mi se da sam više pisac nego slikar. Slikarstvo mi dođe kao neka vrsta otrežnjenja, kao nalaženje sebe poslije napornog i dugog literarnog rada – naveo je Živaljević. Tokom programa svoj sud o umjetničkom stvaralaštvu Todora Živaljevića Veličkog dao je diplomirani pravnik i član redakcije lista „Sveviđe” Damjan Ćulafić, ističući da se radi o stvaraocu koga žal za prošlim prati i u poeziji i u prozi.
- U poeziji je Velički sebe tražio. Njegov stih je, uglavnom, ako ne i u cijelosti njegovog poetskog stvaralaštva slobodan. A, takvo opredjeljenje je u poeziji najzahtjevnije, jer ritmika i melodija nerimovane pjesme postoje, premda su skrivene, pa takva pjesma ište suptilnijeg čitaoca. Od tog slobodnog stiha Velički je, već smo svjedoci, došao do stiha religijske, liturgijske provinijencije, došao je i opredijelio se za molitvu – kazao je Ćulafić
Naglasio je da se Živaljević na pravi način ostvario i kao prozni pisac.
- Velički u kreiranju sižea romana, priče, eseja ili kakve druge forme, u kreiranju koncepcije djela i njegove estetike, ne izbjegava invencije. Misao mu je uvijek na visokim stupnjevima, jezik romaneskan, ali najčešće visoko intelektualan, koncepcija zahtjevna. Riječju, piše kad ima šta da kaže. A u prozi je izrekao nebrojeno mnogo britkih kritičkih sentencija – zaključio je Ćulafić.
D.J.