Kada se podigne zavjesa na Velikoj sceni Narodnog pozorišta glasom i scenskom energijom u „Aidi”, „Nabuku”, „Trubaduru”, „Travijati”... Sanja Kerkez sa stilom svjetskih zvijezda klasike plijeni i izgledom i talentom. Raskošan sopran u glavnim rolama učinio ju je nosećom divom beogradske Opere, koja je prošle godine ostvarila san da na matičnoj sceni zapjeva i Normu u čuvenoj Belinijevoj lirskoj tragediji i podigla publiku na noge, kao što je i u budimpeštanskoj Operi trujumfolavala u Nabuku.
– Presrećna sam što igram Normu u režiji svjetski čuvenog Đankarla Del Monaka. To je i čovjek od kojeg sam mnogo naučila, shvatila šta je disciplina. Bez obzira što sam do tada sebe smatrala disciplinovanom, kada sam radila sa Del Monakom shvatila sam da mogu i korak dalje. Naučila sam šta znači zaista biti samodisciplinovan i samokritičan, ali i kako se daje maksimum, iako ja kao umjetnik zaista na sceni sto posto dajem sebe – kaže u intervjuu za „Dan” prvakinja Opere Narodnog pozorišta u Beogradu Sanja Kerkez, koja je do skora bila veća zvijezda u inostranstvu nego u svojoj zemlji.
●Danas Vi nosite repertoar beogradske Opere?
– Na znam da li imam toliko snage da preuzmem teret toga što ste izrekli na svoja leđa. Ima tu još koleginica, ali je tačno da pjevam sve te najveće uloge koje zaista zahtijevaju psihofizičku kondiciju i veliko vokalno iskustvo. Norma je bila uloga koju sam dugo čekala, jer je ona kruna karijere svakog soprana. Nadam se da ću se stvarno na umjetničkom polju još ostvarivati i da ću se učiti zaista dok god sam na daskama.
●Nekada je to bilo „Stoj mirno, budi što punija...”, a odjednom su se pojavile drugačije zvijezde. Čini se da je to krenulo sa Marijom Kalas?
–Ona je bila nevjerovartna. Dokazala je da operska pjevačica pored lijepog glasa i fizičke ljepote, može da bude i istinski, pravi dramski glumac. Mislim da je ona pokrenula tu priču, a reditelji su se gledajući nju osilili i povećali svoje zahtjeve. Lično mislim da je statika dosadna. Osim toga, sve smo vidjeli, pa se danas razne režije pomijeraju. Recimo, „Travijata” se smiješta u kontekst Drugog svjetskog rata... Meni je kao umjetniku zanimljivo da igram u takvim režijama, ali samo ako su zaista potkrijepljene dobrim argumentima. Istina je da danas postoje razne gluposti koje nemaju pokriće u libretu, a reditelji su spremni da ih ponude pjevačima.
●Imate li omiljenu operu i postoji li animozitet prema nekoj, a koju izvodite?
– Ranije sam imala animozitete pošto sam dugo pjevala koloraturni fah i nisam se najugodnije osjećala u svemu tome. Drugi su mislili da mi to leži, da je to super, ali moj osjećaj nije bio takav, nije bilo one ugodnosti. Danas kada pjevam više dramski fah - Aida, Norma, Trubadur, Atila... tu se dobro osjećam. Svaka od tih uloga, kada je osvojim, odlazi u moj trezor i čuvam je kao blago. Omiljena, najdraža rola mi je ona koju osvajam, spremam, a danas su to dvije opere Šostakovičeva, „Ledi Magbet” i „Andre Šenije” kompozitora Umberta Đordana.
●To Vaše osvajanje najpoznatijih i najzahtjevnijih operskih rola prepoznali su i u budimpeštanskoj Operi, pa je uslijedio poziv za gostovanje na njihovoj sceni?
–Zapjevala sam njihovoj produkciju „Nabuka”. Koleginica i ja smo pjevale po tri predstave. Fascinirana sam umjetničkim nivoom budimpeštanske Opere. Moglo je da se vidi kako idealno funkcioniše jedna operska kuća udaljena samo 450 kilometara od Beograda. Probe su svakodnevne, svaki dan se izvode dvije predstave, ansambl je toliko uigran, a svirka toliko dobra da zvuči kao sa CD-a. Nema promašaja i slučajnosti, sve skupa je pravi primjer kako jedan sistem treba da funkcioniše. Uživala sam radeći u Budimpešti, mada, i ovdje u svojoj matičnoj kući radim na isti način, jer ne bi sebe dovela u situaciju da dobijem poziv, a da nisam spremna. Stoga sam vrlo disciplinovana i svakodnevno vježbam.
●Kažete da Budimpešta nije daleko od Beograda, ali izgleda da jesu Podgorica i Cetinje, koji imaju scenu, ali ne i operu i nikako da uspostave saradnju kojom bi popunili tu umjetničku prazninu?
– To mi je baš čudno. Mada, veličina produkcije zavisi od finansijskog stanja države. Ali, sasvim bi bilo izvodljivo imati par predstava mjesečno. To bi za ljude i njihovu edukaciju, ali i ljubitelje opere, bilo dragoceno. Lijepo bi bilo da se neko u Crnoj Gori sjeti da napravi neku saradnju sa beogradskom Operom. Koprodukcije su danas jako moderne, i isplative. Na primjer, scenografije i kostime za jednu predstavu možete da pozajmite, a da je izvodite sa svojim ljudstvom, s gostima. To je izvodljivo, potrebna je samo volja.
●Kada ste poslednji put bili u Crnoj Gori?
– Na početku karijere, na jednom gala koncertu u podgoričkom Narodnom pozorištu.
●Travijata Vam je otvorila put u Hrvatsku?
– To je divno iskustvo. Mene je u stvari preporučio tadašnji ambasador Hrvatske u Srbiji, Gordan Markotić, koji se ove godine vratio u Zagreb jer mu je istekao mandat. On je ljubitelj opere, a kada je gledao „Travijatu” u Narodnom pozorištu, toliko se oduševio da mi je rekao: „Ja Vas moram odvesti u Zagreb”.
●Ko Vam je bio najdraži partner?
– Iskreno, uvijek volim svoje partnere, jer znam da i oni daju svoj maksimum, pa sad, neko bolje, neko lošije, nije važno. Na sceni sam isključivo usredsređena na sebe, jer nekada neko može biti indisponiran i ako se osvrćete na njega, pitanje je šta ćete onda vi uraditi.
●Čini se da se naši operski umjetnici danas klone diskografije, ali i izvođenja neoperskog repertoara, recimo svjetskih evergrin numera ili romantičnih hitova?
– To isto traži organizaciju i novac. Mnogo mi je žao što nemam CD, a trebalo bi da ga imam. Nisam uspjela da ga snimim, a ne znam ni da li je neko u Srbiji snimio CD sa operskom muzikom. Otvorena sam da snimim i razne druge žanrove otpjevane na operski način, što je moderno. „Il Divo” je napravio veliki bum u svijetu. Na njihovim koncertima su prepune sale, u beogradskoj Areni su prodali sve karte, čak nije postavljeno ni pitanje cijene ulaznice. To znači da itekako postoji publika za takvu muziku, a oni koji bi trebalo da je stave na naše tržište, očigledno po tom pitanju imaju uspavan um.
●Čini se da je nacionalna televzija, RTS, malo okrenuta operi, više se vidi folk nego prava muzička umjetnost?
– Ne vidim razlog zašto je to tako. Kultura i sport su nešto što stvara sliku o jednoj zemlji. Nemam ništa protiv narodne muzike, ali postoje termini i televizije koji imaju tu vrstu programa, ali TV stanice sa nacionalnim frekcvencijama, posebno RTS, moraju imati emisije posvećene operi, da se i ta umjetnost priušti stanovništvu. I da se to dopadne samo pet posto gledaoca, urađena je velika stvar. Naša opera je u potpunoj medijskoj ilegali, što je poražavajuće. Nama jesu pune sale, ali je to samo petsto, šesto ljudi, što je ipak mali manevarski prostor za ovako veliku umjetnost. Ne znam koja je svrha muzičkih urednika.
●Šta pjeva i sluša operska operska porodica kod kuće?
– Svakodnevno vježbamo, a i slušamo operu, sve novo što izađe. Preslušamo jer nam je to posao, ali i zato što volimo. Ipak, moj suprug, prvak opere Ivan Tomašev i ja, nismo toliki fanatici da slušamo samo operu, već se kod nas čuje i popularna, lagana, latinoamerička, pa i starogradska muzika. Naša ćerka, student glume, uključila nas je i u moderne muzičke tokove. M.Nj.


Opera i sport ruku pod ruku

●Kako sve ove godine uspijevate da zadržite svu tu harizmu i da sve ljepše izgledate?
– Mislim da je ključ u bavljenju sportom, ishrani, a na prvom mjestu je mentalna higijena. Vodim računa o tome kako i šta mislim. Dakle, bavim se isključivo sobom, a ne tuđim životima. Čini mi se da je to odlučujuće za napredak, jer se tako ne rasipa energija. Ne treba gubiti energiju ni na koga, osim na sebe, jer tako
●Idu li opera i sport?
– Obavezno, zato što danas reditelji mnogo traže od pjevača, pa morate biti i fizički spremni da odgovorite na razne zahtijeve koji nisu fizički jednostavni. Stoga svim pjevačima preporučujem da se bave sportom ukoliko žele da budu u svom poslu, jer je rediteljski lobi danas najveći lobi što se tiče operske umjetnosti.