-„U svijetu unutrašnje predodređenosti i `transestetske banalnosti`, s unifikovanom, stereotipnom kulturom, u kojoj individualnost gubi svoju jedinstvenost, djelo Ervina Ćatovića ukazuje da još postoji umjetnost s` licem, smislom, prošlošću, sjećanjima`”, zapisala je istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović uz nedavnu izložbu akademskog slikara i univerzitetskog profesora Ervina Ćatovića u podgoričkoj Modernoj galeriji. Postavka kojom se umjetnik tada predstavio bila je naslovljena „Život kao igra”. U Baru će se predstaviti 15. februara.
Ervin je puno izlagao u Crnoj Gori, iako je ovo bilo njegovo 49. predstavljanje, tek se treći put samostalno predstavio u Podgorici. Korijeni su mu vezani za tlo Crne Gore, zahvaljujući ocu, čuvenom slikaru i profesoru Hilmiji Ćatoviću (1933 – 2017), čijim stopama je i krenuo, pronalazeći, ipak samosvojan umjetnički izraz.
- Meni izložba u podgoričkim Muzejima i galerijama puno znači. Moj otac je bio Crnogorac, a i ja sam Crnogorac, iako ovdje ne živim. Čak sam i član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Ovo mi je nekako najdraža izložba dosad, jer je došla u momentu kad mog oca nema, i njemu sam je i posvetio. Iskreno, za mene je zadovoljstvo izlagati u ovakvom prostoru, i trudio sam se da ne razočaram, ni publiku, a ni porijeklo, a ni mog oca. Ovo je veliko iskustvo za mene, jer je poznato da u Crnoj Gori likovna kultura ima veliku tradiciju, i zato je ovdje izlagati odgovornost za likovnog umjetnika. Kada ovdje izlažete to mora biti jako ozbiljno – kaže Ervin Ćatović.
● Volite da pričate o ocu i o tome što je on bio, ali da li je to breme ili dar biti sin oca poznatog umjetnika?
– Blagoslov je vjerujete, iako neko misli da je to teško breme. On je bio veliki u svakom pogledu, i slikar i pedagog, i čovjek. A ja sam od njega pokušavao da izvučem one prave stvari. Da li sam uspio ne znam, vrijeme će pokazati. Moj otac se zalagao i trudio da ja budem samostalan u svom izrazu, da nimalo ne ličim na njega, da budem jedinstven. Blagoslov je to... Moram da kažem da sam se naslanjao na njegovo slikarstvo, u segmentu kolorita i segmentu intelektualnog promišljanja. Pokušavao sam da sebi stvorim drugačiji put u slici, i taj put je rezultirao ovim slikama koje se asocijativno naslanjaju na pejzaž. Pejzaž u asocijaciji. Ovo nije pejzaž onako kako ga je osjećao i slikao Hilmija Ćatović, već prije jedan bespredmetni pejzaž, koji koketira sa apstrakcijom. U suštini, rekao bih asocijativni pejzaž koji se pronalazi u gestu, u potezu, u temperamentu mog stvaranja.
● Kad već pominjete temperament, možemo li reći da ste sličniji nekim drugim velikim crnogorskim slikarima, a koji su se usavršili u slikanju i dočaravanju crnogorskog krša?
– Hvala na poređenju, može se reći da ima jakog kolora tog jakog krša, bez obzira što potičem iz drugog dijela Crne Gore u kome je pejzaž drugačiji. Ali, sve to živi u nama i na neki način pokazuje moje unutrašnje – drugo ja, postojanje unutrašnje priče. Nedavno su me pitali kako vi objašnjavate – ja moje slike ne objašnjavam, ja imam priču koju gradim slikajući, i ona uopšte ne mora da se poklapa s pričom koju doživljava gledalac, promatrač, konzument kulture i slike. I ne trudim se da ikoga ubijedim da je to identična priča. Ja moju priču pričam, a vi je doživite na sebi svojstven način, i to je rezime mog djela.
● Koliko je bitno za umjetnika koji se opredijeli za pejzaž da „ima” i neku konkretnu zemljišnu tačku, pa čak i zavičajnu, koliko god patetično moglo zazvučati?
– Pejzaži koje slikam uglavnom su imaginarni, one koje ja nosim sa sobom, a bez obzira gdje sam živio, a živio sam na raznim mjestima, i u regionu, a i šire. Mislim da je pozitivno to što ja od svega toga uzimam pomalo i sklapam u svojoj glavi kompoziciju koja ne mora nimalo ličiti na predio u kojem boravim. To su fragmenti mog žviota. Kao neke sekvence u filmu, a gdje ja pokušavam stvoriti jedan scenario i onda taj scenario prezentovati likovnoj publici.
● Šta Vam je blisko u književnosti ili filozofiji, jer se ta vrsta apstrakcije ne može izroditi ni iz čega?
– Moja majka je bila profesor književnosti, velika intelektualka, koja je uticala na mene i brata da puno čitamo. Čak i ovo igranje na platnu, ovaj „Život kao igra”, kako sam nazvao ovu izložbu, ima jednu promišljenost i neku potku koja se može pronaći i u književom djelu, bilo da je riječ o romanu ili poeziji. Jednostavno, neke slike su suptilnije, neke temperamentije, u nekima je sukob kolora, poteza i ritma. Negdje je taj sukob jači, a negdje simobličan, liričan, senzibilan, suptilan, tako da su zvukovi i titraji identični, kako u muzici i književnosti, tako i u likovnom djelu.
● Naslov „Život kao igra” malo asocira i na igru „Čovječe ne ljuti se”. Kada sebi kažete - čovječe ne ljuti se?
- Ima toga. Ali, da budem iskren, lakše je kad počnete s igrom, i na platnu se igrate i onda napravite od te igre nešto, nego kad počnete ozbiljno pa ne napravite ništa. Tako sam shvatio život, pa ako prođe – prođe. A, dosad mi je to polazilo za rukom, kroz život sam se igrao i ta igra je donosila izvjestan uspjeh i ta igra je imala i kvalitet. Ponekad sam nailazio i na probleme, i onda sam znao da kažem – oprostite, ja sam se zaigrao.Ž.JANjUŠEVIĆ


Volim crveno

● Činjenica je da skoro na svim slikama prevladava crvena...
– To su faze, recimo na nekim slikama imam dosta zelene, zatim purpurne, violetne. Ali, crvene su dominantne. Crvena je boja strasti, nje imate i kod Lubarde, ali i u našoj istoriji, svih proteklih godina i vjekova, u svim ovim našim ratovima i nedaćama. Imate je i u voću, uglavnom strast obiluje crvenom. I u književnosti je bila dominantna i inspirativna za mnoge, recimo Stendal. Crvena je i jako otrovna kao boja ako se njome nespretno bavite, ako je ne umijete prezentovati na adekvatan način. Zato se stvaraoci njome nerado bave. Jer, crvena može u momentu da asocira i da koketira s kičem. Ona je vrlo problematična ako nedozvoljeno njome baratate, a ja sam se trudio da njome ovladam, možda isto onoliko koliko je moj otac forsirao i baratao zelenom. On je bio majstor zelene koja je isto opasna za neuke stvaraoce. Crvenoj sam više išao kao nekom mom senzibilitetu, a to je već temperament – onakav kakav ja jesam.