Književno veče akademika SANU Mira Vuksanovića održano je pred podgoričkom publikom u kripti Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja. Tom prilikom, predstavljeno je troknjižje „Semolj gora”, „Semolj ljudi” i „Semolj zemlja”, odnosno novo izdanje azbučnih romana. O stvaralaštvu Mira Vuksanovića govorili su: mitropolit crnogorsko-primorski dr Amfilohije Radović, prof. dr Lidija Tomić, izdavač Radomir Uljarević i autor, dok je moderator večeri bio protojerej Predrag Šćepanović.
Izdavači ovog troknjižja su „Štampar Makarije”, „Obodsko slovo”, „Hercegovina izdavaštvo”.
– Rijetki su pisci i stvaraoci kakav je Miro Vuksanović koji u književnom opusu imaju književne vrhove kakvi su romani „Semolj gora”, „Semolj ljudi” i „Semolj zemlja”. Rijetki su književnici kao Miro Vuksanović koji književnim djelom vezuju iskon i savremeno doba, duh prvine i sadašnji trenutak, riječi na izvoru i priču otjelovljenom autentičnom vizijom bića i svijeta. Poetski svijet Vuksanovićevih poema, priča i romana, nosi slojevitost onog što je bilo i što se pripovijedanjem vraća u tekst, u priču i romane neobične strukture. Miro Vuksanović pripada vukovskoj tradiciji srpskog jezika, on je njegova postojbina koju je ovaj pisac svojim djelom otvorio čitaocu, uveo ga u prostore sna i jave, u tajne zemaljskog i nebeskog postojanja, u svijet riječi koje govore, pripovijedaju, kazuju, žive duhom i dahom svog porijekla - kazala je, između ostalog, prof. dr Lidija Tomić. Ona je dodala da je Vuksanović svojim djelom učinio mnogo za srpski jezik.
Izdavač Radomir Uljarević je kazao da je autor ovjekovječio Semolj.
– U srpsku književnost upisao je tu planinu tako da ona uz Lovćen i uz neveliki broj naših najviših mjesta zadobija među takvim toponimima izuzetnost kakvu možda ne bi imala. Ovako, Semolj postaje sveta planina, sveta riječ... Miro Vuksanović ne samo da je odgonetao riječ i vraćao jeziku ono što mu izvorno pripada, već je time stvarao jedan novi rječnik starih riječi koje su zadobile život u tim semoljskim visinama. Značajni su načini povezivanja različitih narativnih cjelina uz pomoć dijaloga onih koji učestvuju u raspravi, koji su nepomirljivi, koji su na suprotnim stranama, kao po pravilu, jedni na strani bivšeg, a drugi sadašnjeg svijeta. Naizmjenično čitamo priče kao kod Harmsa, duhovite, kratke, katkad apsurdne dijaloge, besmisao koji je ponekad toliko eksponiran da se time dohvata nekog dubljeg i višeg smisla – kazao je, između ostalog, Uljarević. On je istakao da je Vuksanovićeva proza banka podataka iz jezika i o jeziku.
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije zahvalio se autoru Miru Vuksanoviću što nam je donio i podario semolj-riječ.
– Hvala Miru Vuksanoviću što nam je donio Semolj riječ koja je, kao i sve u Božijoj tvorevini i ljudskom biću, istoriji, u dvostrukom značenju. Otkriva nam i javlja onu najdublju tajnu svega, a ta tajna jeste raspeće – umiranje, smrt i Vaskrsenje. To je ono što je prisutno u sveukupnom biću, ono što ugrađeno u ljudsko biće. Miro otkriva kroz ove svoje tri knjige ono što je upisano u ljudskom, onom pravom istinskom jeziku. Kako sam Vuksanović kaže i Semolj gora i Semolj zemlja i Semolj ljudi umrli su. Nema ih. I riječi njihove koje su nastale iz susreta sa Semolj gorom, zemljom i ljudima, koje su se izatkivale u ljudskom biću, koje i ja pamtim iz djetinjstva, nema ih. Umrle su… Međutim, evo ih, one su sačuvane u pamćenju, u riječima ove tri knjige - kazao je mitropolit. On je dodao da kao što se zaboravlja Semolj gora, zemlja i ljudi tako se i njihov jezik zaboravlja.
- A, on je zaista morački, bogićevski, uskočki, drobnjački, Vukov, naš. On se sada pretvara u nešto drugo, u ono što nikad nije bilo, a kad se riječ pretvori u nešto drugo i oni što je izgovaraju i oni postaju nešto drugo. Prestaju da budu ono što jesu. Sad čak i neki Moračani, počinju da govore tzv. „crnogorskim” jezikom i da pripadaju jednom narodu kojem nijesu nikada pripadali ni oni ni njihovi preci. Samim tim i jezik kojim govore nije taj jezik, niti su oni ti koji su bili, o čemu svjedoče upravo riječi koje su ovdje zapisane - rekao je vladika Amfilohije.
Publici se obratio i Vuksanović.
– Mislim da zavičaj pisca jeste zavičaj njegovog jezika, ali nije suština u toj činjenici kada je riječ o književnosti, jer sve, i sjećanje i jezik i predio odakle smo došli u literarnom tekstu, koji ima ambicije, mora biti prosijano i prerađeno i oneobičeno. Ništa u tom poslu ne smije biti sirovo, isturiće se, iskrenuće se kao sirova građa u vratima. Normalniji odnos prema sebi čovjek ne može imati od vraćanja mjestu rođenja, prvim izgovorenim riječima, maternjem govoru i maternjim očima. Tamo je sve počelo, tamo je počela i književnost. Pisci su dužni da o tome sastave zapisnik, da ga ovjere i daju na čitanje. Zapisivao sam maternji govor u trenucima kada je gubio riječ, to je dakle ispovijest jezika na umoru. Semolj je pust, tamo su ostala samo imena - kazao je Vuksanović.
Odlomke iz svojih knjiga čitao je autor što je publika pozdravila burnim aplauzom.
A.Ć.


Vukov nasljednik

Akademik Miro Vuksanović kazao je da se jezik obnavlja, niče, raste, dozrijeva, opada pa opet u isti red, ali to čini drugačije i na novi način.
– Živimo u dobu škrtog jezika, rečenice su nam se stisle kao na mrazu, šaljemo ih kao šifre i mobilne poruke. To je ono što ugrožava duh i duhovnost. Još se gložimo čija je glavna, čija je prva izgovorena, čija će biti pravilo. Uvijek ističem da sam Vukov nasljednik i moj zavičajni govor je govor njegovih predaka. Vukov rječnik je predak mojih semoljskih knjiga, a taj rječnik je temeljna knjiga savremenog srpskog jezika i književnosti. S Vukom su svakodnevno i oni koji su protiv njega. Njegova usluga našoj kulturi je nemjerljiva i trajna - kazao je, između ostalog, Vuksanović.